Siguran sam u jedno, a to je da ste barem jednom čuli ili sudjelovali u kakvom razgovoru i raspravi o lokalnoj politici i njenim akterima kako je Sisak uvijek bio odskočna daska za bijeg političara u Zagreb. U ono mlado doba, priznajem, nisam razumio što to uopće znači i zašto bi taj netko uopće imao kamo ići iz Siska koji je meni bio uvijek dom i mjesto gdje želim živjeti. Znali smo doduše primijetiti da su neki kolege i kolegice u srednjoj školi odlazili jer im se familija preselila u drugi grad bivše države, no to su uglavnom bila djeca vojnih lica pa smo znali da oni tako žive i da je to normalna stvar.
Nešto kasnije za vrijeme studija dok smo putovali vlakom znali smo načiniti inventuru tko što studira, tko ima dom, a tko iznajmljeni stan. Tada su to bile vrlo korisne informacije. Zaista i tada smo znali reći kako je taj i taj odselio u Zagreb jer mu je tata dobio bolji posao i stan. U to doba takve kolege smo doživljavali kao luzere. Zagreb! Pa tko bi još želio živjeti u Zagrebu, u gužvi, nervozi. Nama je tada Zagreb bio mjesto gdje se odlazi na faks, a svaki slobodan trenutak se koristio da pobjegnemo kući na mamin ručak. Zagreb smo živjeli preko tjedna, a vikend je bio život u Sisku. U Starom klubu, na Korzu, Kupalištu, Šumici, Zibelu. Moji kolege iz Dalmacije ili iz Hercegovine to nisu mogli razumjeti, a pogotovo to da si za sat vremena za stolom u svojem domu. Bili su nam nježno zavidni. Samo je budala željela pobjeći iz Siska.
Da Sisak nije omiljen u nekim glavama saznao sam od kolega u Studentskom domu. Prvo su me vrlo obazrivo ispitivali o političkoj situaciji, tko je direktor Rafinerije, tko Željezare, koliko direktora imate ovih koliko onih. U tim razgovorima sam sudjelovao više radi njihove radoznalosti čak mi je i godilo da se raspituju o mojem gradu, ali za sva ta pitanja sam mislio da nemaju smisla i da su potpuno nevažna jer moj svijet je bio glazba, kazalište, ZUML. Za elementarno pismenog i inteligentnog mladića tog doba, političke teme su bile potpuni promašaj i gubljenje vremena. Politika je bila za poluprimitivne brđane koji su vrlo predano obavljali svaku društveno općekorisnu zadaću za sve nas. I takvi su se afirmirali kao društveno-politički radnici. Mi ostali nismo marili za to jer život je bio toliko zanimljiv i sadržajan da se samo budaletina mogla zalijepiti na taj politički mamac.
I moji hercegovački kolege nakon što su me bolje upoznali priznali su da im nisam u početku bio drag i to samo iz jednog razloga: što dolazim iz Siska. Jer Sisak ti je, cimeru, loš grad. Vi iz Siska ste započeli rušiti Hrvatsko proljeće i u Sisku je puno miješanih brakova i vi ste svi komunisti. Ne, nisam ja tada kužio čime se opterećuju, koji jad ih mori i uvijek sam se trudio pojasniti da nije to tako kako oni misle i kakav dojam imaju o mojem gradu, ali ne vjerujem da sam ih ikada razuvjerio. I kolikogod bili dobri na osobnoj razini, zadržali su određenu rezervu samo zbog činjenice što sam Siščan. Poslije se na to nisam obazirao i nisam se trudio braniti niti svoj grad niti svoje ljude. Prepustio sam se percepciji okoline.
Danas Siščani mogu odlučivati sami o svojoj sudbini. To možemo zahvaliti demokratskim promjenama koje su nam omogućile da lokalna samouprava donosi odluke vezane za život svojih građana. A lokalna samouprava zna što narod hoće i lokalna samouprava ima sve prerogative. Vlast je ustrojena kroz Vijeća mjesnih odbora, Gradsko vijeće i neposredno izabranu gradonačelnicu sa zamjenicima. Gradsko vijeće ima i oporbu, odluke se donose većinom glasova i svaka je takva odluka legalna i legitimna. Gradonačelnica je ograničena zakonom i u okviru svojih ovlasti donosi odluke na dobrobit svih građana našeg grada na tri rijeke. Ona osluškuje bilo svoga naroda i povlači one poteze koji će većini odgovarati. Oporba uvijek nešto njorga, zanovijeta, zahtijeva, kritizira i nikad do kraja nije zadovoljna. Oporba je po definicija takva. No, oporba je u demokraciji nužna i bez oporbe nema demokracije. Bez oporbe bi gradonačelnica bila diktator.
Na spomen da će na Viktorovcu u bivšoj vojarni država instalirati centar za azilante, uzbudili li su se, s pravom, stanovnici ne samo okolnih zgrada i susjednih ulica nego i ljudi čija djeca idu u obližnju školu. Tu je još ambulanta gdje gravitira velik broj ljudi, srednja škola, fakultet. I svi su gotovo jednodušni u kritici da to mjesto nije dobro odabrano da bi bilo privremeno utočište ljudima koji dolaze sa svih strana svijeta, bez identiteta, bez socijalne zaštite, bez sredstava za život. Razumiju ti naši ljudi da moramo biti solidarni i nikako ksenofobi, da tim patnicima treba pomoć ne samo zato što to od nas traži Europa nego zato što smo mi takvi ljudi kojima je solidarnost osobina i dio odgoja.
Zar nema nigdje kakve zgrade koja je na periferiji ili na osami gdje bi se mogao organizirati prihvat azilanata i gdje bi se obavljale procedure za to propisane. Pretpostavljam da ta kategorija ljudi prvo mora proći zdravstveni pregled, da im se osigura pristojan smještaj sa svim sadržajima kojima bi im se vratilo dostojanstvo čovjeka, da im se osigura hrana i odjeća. Sve mi to shvaćamo kao ljudi i razumijemo da je Hrvatska na takvoj poziciji gdje je posebno izložena društveno-političkim procesima čitave regije Balkana, Afrike i Azije.
Da li Siščani imaju pravo znati što se radi u vlastitom gradu i kakve planove ima Država i njena ministarstva? Imaju li Siščani pravo i ne složiti se sa nekim odlukama „sa vrha“ ? I napokon, imaju li Siščani pravo reći NE!u bilo kojem slučaju kada misle da to nije u njihovom interesu. Minimum komunikacije bi prije bilo pitanje kućnog odgoja nego pitanje procedure. Ovdje Siščane nitko nije pitao za mišljenje niti je provedena rasprava i traženje eventualnog alternativnog rješenja. Odluka je donesena odozgora, a na tu odluku naša gradonačelnica nije dala niti riječi primjedbe niti nas je na vrijeme upozorila i dala naslutiti što se dešava. Ta oktroirana odluka nju ne uzbuđuje jer je odluku donijela njena Vlada sa slučajnim premijerom, Briselcom. Taj je isti i njen stranački šef i sa šefom se nije igrati. Na zadnjem Gradskom vijeću, odgovarajući na pitanje vijećnika, što će učiniti po pitanju smještaja azilantskog centra, gradonačelnica odgovara da to nije njena odluka i da ona s njom nema ništa. Gradonačelnica grada Siska nema s time ništa. Gradonačelnica. Gradonačelnica?
Ja joj na kraju vjerujem da ona s time nema ništa jer da ima onda bi ona ovaj grad doživljavala kao svoj dom gdje svoje ljude moraš doživljavati kao prijatelje i moraju ti biti dragi bez obzira na razlike. Čak i neistomišljenike moraš voljeti jer ti pozicija prve dame grada u svojoj suštini to nameće. Prvi si jer predstavljaš sve ljude ovog grada. Primusinterpares. Ona pak podilazi svome šefu i ne pada joj napamet da bi se suprotstavila jer šef je vjerojatno, kako mi neki tvrde, ponudio izgledno mjesto na listi za Sabor. Ipak je Saborska fotelja puno ugodnija nego se i dalje hrvati sa sisačkom zbiljom, oporbom, poplavama, klizištima i klizalištima.
Ja sam stolarski sin i za mene daska nikada nije bila samo materijal od koje bi moj otac znao sačiniti kakav stol, ormar ili prozor, daska sadrži i mnoge metaforičke konotacije: nedostaje ti daska u glavi, njemu su nasapunali dasku, ravna je kao daska, skače u vodu kao daska.
Za gradonačelnicu je Sisak odskočna daska.
