U srijedu, 21. siječnja 2015. u zagrebačkoj bolnici Rebro u 67. godini života preminuo je pjevač Kemal Monteno.
Rođen je 17. rujna 1948. u Sarajevu, a posljednjih petnaestak godina živio je u Zagrebu. Njegov otac bio je talijanski vojnik koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata došao u Sarajevo i zaljubio se u Kemalovu majku, a zbog te je ljubavi odlučio ostati u novoj domovini. Zbog talijanskog prezimena otac je želio da sin ima bosansko ime, a upravo ta bosansko-talijanska podjela, osim u nazivu, utjecala je i na Montenov stvaralački rad. S mediteranskim štihom i bosanskom dušom koju je unio u svoje pjesme, Monteno je stvorio svoj glazbeni izričaj koji ga je pratio tijekom više od 40 godina karijere.
Ljubavne pjesme bile su njegov nepresušan izvor i njegova iskrena ispovijed u kojoj je opisivao životne situacije u kojima su se našli on ili njemu bliski ljudi. Ljubavnu priču svojih roditelja opjevao je tek u pjesmi „Šta je život“, po kojoj je nazvao svoj zadnji album. U svojim šansonama se rijetko ponavljao, a svoj vrhunski kantautorski rukopis dokazivao je vještim pretapanjem ljubavnog motiva u jednostavan izraz s mediteranskim šarmom talijanske kancone.
Svoju bogatu glazbenu karijeru počeo je u drugoj polovici 60-ih, točnije 1967. godine nastupom na festivalu „Vaš šlager sezone“ s pjesmom „Lidija“ koja je osvojila prvu nagradu. Već nakon prvog nastupa bilo je jasno da je publika, osobito njen ženski dio, dobila novog miljenika. Ovom festivalu Monteno je ostao vjeran i idućih godina, a za njega je napisao neke od svojih najljepših šansona poput „Zemljo moja“ (1977.) i „Sarajevo, ljubavi moja“ (1976.) koju je otpjevao na 10. jubilarnom „Šlageru sezone“. Pjesma je postala svojevrsna himna njegovom rodnom gradu i bila je nezaobilazan dio njegovog repertoara.
Kemal Monteno je obilježio 70-e svojim brojnim antologijskim pjesmama „Sviraj mi o njoj“, „Laž“, „Putovanja“, „Adrijana“, a osim „Šlagera sezone“ Montena se često moglo vidjeti na Opatijskom i Zagrebačkom festivalu na kojima je redovito osvajao nagrade publike i žirija, a njegovi albumi prodavani su u zlatnim i platinastim nakladama. Njegov diskografski početak vezan je za 1973. kada je objavio album „Muziko, ljubavi moja“ za tadašnji Jugoton. Na njemu se između ostalih hitova nalazi i pjesma „Jedne noći u decembru“, posvećena njegovoj ljubavi iz mladih dana, supruzi Branki. Potom je uslijedio album „Žene, žene“ objavljen 1975. s hitovima „Uvijek ti“, „Pjesme zaljubljenika“, „Kratak je svaki tren“ te album „Moje pjesme, moji snovi“ objavljen 1977. godine.
Osamdesete započinje albumom „Za svoju dušu“ na kojem se nalazi još jedna antologijska pjesma – „Nije htjela“.
Album „Dolly Bell“, nazvan po jednom od najpopularnijih filmova domaće kinematografije „Sjećaš li se Dolly Bell“, objavio je 1982. godine, a samo godinu dana kasnije objavio je album „Uvijek ti se vraćam“.
Kompilaciju „Moje najdraže pjesme“ (1985.) te albume „Romantična priča“ (1986.) i „Kako da te zaboravim“ (1987.) objavio je za izdavačku kuću Diskoton, a potom je uslijedila diskografska pauza koju prekida 1992. kompilacijom „Pjesme zaljubljenika“ u izdanju Croatia Records.
Ratna događanja 90-ih zatekla su ga u Sarajevu iz kojeg u početku nije mogao izaći, a potom kao i ostali glazbenici i njegovi prijatelji nije htio izaći. U to vrijeme nije napisao niti jednu pjesmu, ali je otpjevao pjesmu „Pismo prijatelju“, autora Zlatana Arslanagića i Zlatana Fazlića koju ju publika preimenovala u „Da ti roknu samo dvije“. Radilo se o staroj ljubavnoj pjesmi koju su spomenuta dvojica autora nadopisali, a video spot je snimljen na stepenicama ispred tada popularnog okupljališta, kavane „Fis“ u koju su zalazili Davorin Popović, Mirza Delibašić te ostale poznate osobe iz Sarajeva. Godine 1995. Monteno ipak prihvaća poziv brojnih zabrinutih kolega iz Zagreba, ponajprije Arsena Dedića i Gabi Novak i s obitelji seli u Zagreb. Te iste godine održao je koncerte u Lisinskom i to sedam dana za redom.
Godine 2000. Croatia Records objavljuje album „Hvala svima“ (Kemo i prijatelji) na kojem se nalaze pjesme koje je otpjevao u duetu s Oliverom Dragojevićem, Arsenom Dedićem, Radom Šerbedžijom, grupom Crvena jabuka, Danijelom Martinović, Gabi Novak, Fuadom Backovićem, Terezom Kesovijom i Borisom Novkovićem. Iako se radi o njegovim najboljim pjesmama u kojima je svaki od navedenih pjevača dao svoj osobni štih, pjesma „Ovako ne mogu dalje“ s Danijelom Martinović je polučila nevjerojatan uspjeh. Kemal Monteno bio je jedan od rijetkih izvođača koji se mogao pohvaliti da je gotovo svaki njegov duet postao i hit.
Napisao je brojne pjesme i za svoje kolege Arsena Dedića, Zdravka Čolića, Olivera Dragojevića, Terezu Kesoviju, Gabi Novak, Nedu Ukraden, Dražena Žerića i mnoge druge, a često su upravo njegove pjesme bile zaslužne za uspjeh njegovih kolega.
Sredinom devedesetih nastupao je na Radijskom festivalu, a potom i na Festivalu dalmatinske šansone u Šibeniku. Na Melodijama Mostara 2003. nastupio s Paulom Jusić i pjesmom „Nakon toliko godina“ koja je osvojila Grand prix, a ista je na 10. festivalu „Melodije Mostara“ proglašena „Pjesmom desetljeća“. Njegov sljedeći album „Dunje i kolači“, nazvan je prema pjesmi koju je otpjevao s tada popularnom grupom Divas, objavljen je 2004. godine.
Koncertom pod nazivom „Kemo u Lisinskom“, nakon deset godina vratio se u zagrebački glazbeni hram, a oduševljena publika pjevala je s njim od prve do zadnje pjesme.
Krajem 2012. u sarajevskoj Zetri obilježio je više od 40 godina karijere, a na koncertu uz njega su nastupali Goran Bregović, Zdravko Čolić, Oliver Dragojević, Dino Merlin, Severina, Dražen Žerić Žera, Rade Šerbedžija i Hanka Paldum.
Njegov zadnji studijski album „Šta je život“ na tržištu je od 2013., a pjesme „Jesen je“, „Malo mir, malo rat“, uz naslovnu pjesmu koja se gotovo odmah nametnula kao hit, i dalje su dio radijskog i tv etera.
Kemal Monteno je sa suprugom Brankom bio u dugom i sretnom braku više od 40 godina. Otac je Adrijane i Đanija te djed unukama Lajli i Lori. Odrastajući u skromnoj obitelji, naučio je cijeniti ljude, a iako je bio jedna od najvećih glazbenih zvijezda u regiji, krasila ga je nesebičnost i duhovitost, zbog čega je među kolegama bio i ostat će omiljen i svima drag, jedinstveni i neponovljivi – Kemo.
