Novinarski su me zadaci 15 puta odveli u Francusku. Bili su to boravci od pet do deset dana, jednom puna dva tjedna. No prije novinarskih putovanja o Francuskoj sam najviše naučio u srednjoj školi, od Hele Milković, drage i dobre profesorice francuskog jezika. Ona je nama, zblenutoj gomili provincijskih učenika, u vremenu bez sveprisutne televizije i interneta, dočaravala svu ljepotu i bogatstvo fransuske kulture, umjetnosti i civilizacije. Upoznavala nas je s pjesnicima, slikarima,glumcima, filmašima, književnicima i filozofima. Priznajem, polovicu onoga što nam je govorila i čemu nas je učila nismo zapamtili, ali je ostalo dovoljno da poželimo upoznati Francusku u njoj samoj. Sjećam se da je u svojim usmenim esejima poštovana Hela Milković često rabila pojam “esprit galoise” – galski duh. Sa 16 i 17 godina nismo do kraja shvaćali što je to, no ja osobno spoznao sam značenje tog pojma čitajući francuske novine od mog prvog dolaska u tu zapanjujuću zemlju.
Zapazio sam da sve ozbiljne novine u Francuskoj objavljuju karikature, ne samo kao ilustracije novinskih tekstova, nego i kao snažne komentare nekih dogadjaja ili pojava. Primjerice “Le Monde”, vodeći francuski dnevnik i svojevrsna Biblija europskog novinarstrva na naslovnoj je strasnici obavezno imao karikaturu koja je bila potaknuta nekim aktualnim događajem u zemlji ili svijetu. Karikasturu kao politički komentar imali su, i još uvijek imaju i druge novine, “Liberation”, “Figaro” “Paris Match” i drugi. Odlika tih karikatura je bila nesmiljena kritičnost prema svima, vladajućim i oporbenim političkim grupacijama, crkvi i kleru, francuskim saveznicima i protivnicima u svijetu, bankama i vojnoj eliti, sa dobrom količinom autoironije. Uz ostalo, te su novinske karikature bile mala likovna remek djela i najizravniji primjer galskog duha.
Novinska karikatura u Francuskoj ima dugu tradiciju, još od prve polovice 19. stoljeća kada je Honore Daumier, rodonačelnik svih kasnijih generacija karikaturista, pokrenuo satirični tjednik “Le charicature” i nešto kasnije “Le charivarim”. Stoljeća kasnije, Daumierovi duhovni sljednici izaju u Parizu dva satirična tjednika “Le canard enchaine” u prijevodu “Okovani patak” i “Charlie Hebdo”, u slobodnom prijevodu “Tjedni Čarli”.O uređivačkoj politici i sadržaju “Okovanog patka”, metama njegove satire, drugom prilikom. Usredotočimo se na “Charlie Hebdo” I tragičan događaj koji se zbio u srijedu, 7. siječnja. U po bijela dana, dva zločinca, samozvani branitelji islama, provalili su u redakciju Charlie Hebdoa i rafalima iz kalašnjikova ubili dest novinara i dvoje policajaca koji su čuvali redakciju. Zašto napad i zašto Charlie Hebdo?
Proteklih godina CH je objavio mnoštvo tekstova i karikatura kojima je šibao lijevo i desno, bez razlike, na francuskoj i svjetskoj političkoj sceni, Svojim karikaturama, autori okupljani u redakciji CH,ismijavali su glupost, pohlepu, pretvornost i korupciju, dvoličnost i laž, odapinjujući strelice svoje satire i karikatura spram najviših predstavnika džavne vlasti, svjetske politike, vjerskih zajednica, sporta i estrade. Kod karikaturista Charlie Hebdoa nitko nije imao popusta. Na njihovim se karikaturama nalazio Papa, biskupi, kardinali, sam Isus, ali i predstavnici židovske religije. Neki su im kritičari spočitavali političku nekorektnost, ali Charlie Hebdo nije popuštao pred pretnjama, ni sudskim progonima. Nakon 11. rujna 2001. godine, kada se svjet dramatično suočio sa radikalnim, fundamentalističkim islamom, nakon prvotnog šoka u nizu novina u svijetu osvanule su karikature koje su ismijavale i izrugivivale pobude islamskih terorista. Odgovor tih ekstremnih vjerskih grupacija su bile nove pretnje i napadi na pojedince i medije koje su islam promatrali očima satire.
Dogodilo se to i Charlie Hebdou. Najistaknutijim karikaturistima stizale su pojedinačne pretnje, a redakcija je prije nekoliko godina napadnuta i zapaljena, ali taj puta, srećom, bez žrtava. Na konferenciji za novinare održanoj nakon paleža, urednici i autori odlučno su izjavili da su svjesni opasnosti kojima su izloženi zbog onoga što pišu i crtaju, ali da neće popustiti pod pritiskom. Pokleknuti pred islamističkim pretnjama značilo bi odreći se slobode i slobode govora, značilo bi odbaciti galski duh, a to ne možemo, to je u nama, rekli su tvorci CH. Kasnije, nakon preseljenja u nove rekakcijske prostore, novinari i karikaturisti su često govorili da očekuju napad islamskih terorista, ali da neće odustati od satirične kritike onih čija djeala zapravo nemaju veze sa istinskom vjerom u Alaha.
I onda je došla srijeda, 7. siječnja 2015. Teroristi su ubili deset vodećih urednika i karikaturista, onih po kojima je Charlie Hebdo bio poznat u svijetu. No reakcija preživjelih članova redskcije, njhovih kolega novinara u Francuskoj i svijetu, običnih građana, na svim kontinentima i natpisi “Ja sam Ćarli” – J suis Charlie – je snažan i nesalomiv odgovor teroristima i njihovim podstrekačima. Poistovječujući se sa ubijenim novinarima i njihvim radovima, francuska i svjetska javnost jasno je dala do znanja da ideje tolerancije i slobode neće nikadai nigdje pokleknuti pred mržnjom i nesnošljivošću,
Teroristi su ubili cvijet francuskog satiričnogt novinarstva, ali u srijedu, 14. siječnja 2015. u prodaji će biti novi broj Charlia Hebdoa. Stvorit će ga u prostorijama redakcije dnevnika “Liberation” preživjeli uz pomoć kolega iz drugih redakcija. Izaći će u rekordnoj nakladi od milijun primjeraka. Bit će oštar, bit će satiričan. Teroristi nisu uspjeli.
I zato poruka svim teroristima diljem svijeta: Galski duh ne možeš ubiti – j suis Charlie!
