U vrijeme mojeg odrastanja u kući je vrijedila jedna izreka: „ što se u igri dobi to se kući ne nosi.“ U prijevodu je to značilo da ne smiješ doći plakati i tužakati ako te je netko od suigrača ili protivnika u igri opalio po nozi, licu ili u trbuh. Prihvatio si pravila igre i ne cmizdri, ne žali se nego dostojanstveno trpi svoju bol. Tko te tjerao da se tučeš s jačima? Ne dolazi kući tražitipravicu! Smisao je bio da pravdu neće tjerati netko od mojih starijih, nego sam se morao za istu izboriti sam. Pa makar i po cijenu krvavog nosa.
I danas mi nije drago čuti kada se ljudi žale na okolnosti u kojima žive i rade, cvile poput miša, a opet ništa ne čine da bi promijenili svoj status. Tako i ministri u aktualnoj Vladi plaču nad svojom sudbinom kako su im prethodnici ostavili pustoš, dubioze, kreditna opterećenja itd. itd. Neću elaborirati njihove teze, ali taj plačljivi ton zaista zna ići na živce i postoji vrlo jednostavno pitanje kojim ih možemo raskrinkati u njihovoj političkoj bespomoćnosti: Gospodo ministri, a tko je vas tjerao da preuzmete funkcije za koje očigledno niste spremni? Naricati, plakati i cvileći moliti za drugi mandat nije stil pravih znalaca koji su spremni se uhvatiti u koštac sa svim izazovima koje takva funkcija i nosi. Hoćeš biti ministar u Hrvatskoj vladi onda taj teret moraš nositi sam kako znaš i umiješ, a ne opterećivati okolinu. Budi muško! (neka mi dame oproste na ovoj seksističkoj sintagmi)
Ipak je alibi politika već duboko urasla u biće aktualne Vlade. Za svaki neuspjeh je kriv netko drugi, ali Vlada nikako. Toliko samosažaljevanja ima upravo suprotni učinak. Radite svoj posao ako ga uopće više i želite raditi i ne plačite kao uvrijeđene frajlice! Reći da je rad u Vladi težak i iscrpljujući kako to znaju pojedini ministri reći, isto je kao da ste opalili šamarčinu nekom radniku koji radi za mjesečnu crkavicu o tri-četiri tisuće kuna. Ministrica Pusić će bez milosti pozvati vladin avion da je prebaci iz Ankare kući opravdavajući taj čin da na to ima pravo jer je potpredsjednica Vlade.
U egzaktnim poslovima neki ćete rad ocijeniti i na temelju vlastitog iskustva. I odmah ćete okvirno znati učinak toga rada. To je zato što radite nešto mjerljivo i za što postoje aršini jeste li uspješni ili ne, odnosno da li trošite više uloženog od dobivenog. Naša Vesna zna samo da ima pravo uzeti aeroplan koji košta stotinu i nešto tisuća kuna jer na njega ima pravo na temelju svoje političke pozicije. I njeni je suborci opravdavaju da nije načinila ništa protivno pravilima isto kao što ni ministar Varga nije napravio ništa protiv pravila kada je išao službenim automobilom na vikend-skijanje. Točno je to, pravila imaju svoju logiku, ali isto tako ako ne prepoznajete duh nekog zakona i njegovu suštinu onda ćete vrlo lako zaglavinjati u negativnom smjeru opravdavajući se da ne kršite propisane norme.
Kao liberal držim da je hrvatsko društvo prenormirano i da od šume zakona i propisa ne vidimo drvo. A drvo bi trebao biti čovjek i svaki zakonski akt bi morao biti na usluzi tom istom čovjeku kao pojedincu. Niti Država ne bi smjela biti iznad pojedinca. Samo tako slobodan pojedinac može graditi slobodno društvo. Znam da sam ovim rečenicama u sukobu sa svim onim politikama koje žele što više države, što više odluka „odozgora“, što više propisa i paragrafa tako da se čovjek kao pojedinac izgubi u bespućima zakonskih odredbi. Ne predate li kakav obrazac na vrijeme slijedi kazna jer reda mora biti. I zaista i ja kažem: neka bude reda, ali dajte da taj red vrijedi i za državnu administraciju isto kao i za „maloga čovjeka“.
Pa kada je tome tako, kako se može desiti da Porezna uprava nema štambilj kojim ovjerava naše dokumente. I to ga nema već dva tjedna u Novoj godini. Čija je to odgovornost? Koliko se izgubilo vremena, novaca i živaca kada naši ljudi dođu po potvrdu, a ne može je dobiti taj čas. Koliko se firmi nije moglo javiti na vrijeme na natječaj za posao pa mu je isti propao? I to sve zbog pečata, mura, štambilja. O da, te sitnice nam dokazuju koliko je Država efikasna i koliko su njene službe na usluzi svojim građanima. Još nam u ušima odzvanja bajka o e-birokraciji, kako ćemo internetom dolaziti do naših dokumenata bez stajanja u redu i bez straha ima li službenik iza staklene pregrade sav potreban alat za izdati nam potvrdu. A bez potvrde se ne može ništa. I ne manje važno, još vas uvijek u nekim službama traže OIB, a u drugima JMBG, ponegdje jedno i drugo. Zato ja u svom šlajbeku još uvijek nosim staru osobnu gdje mi je i fotografija normalnija nego na ovoj novoj. Kada se pogledam uhapsio bih sam sebe. Čisti terorista.
Zato ćemo, dragi moji, račun za sav taj birokratski javašluk platiti svi mi. Na ovaj ili onaj način. Direktno ili indirektno. Ali platit ćemo ga debelo. I vodu ćemo platiti debelo i predebelo i to će biti uvertira za nova poskupljenja za koje je gradonačelnica obećala da ih neće biti. A čim ona kaže da neće poskupljivati komunalije znajte da ne govori istinu. Razlog za poskupljivanje će se pronaći vrlo lako jer vjerojatno na naplatu dolazi nekakav krediti, a novaca nedostaje te je dizanje cijene kubika vode jedino rješenje. Pa gdje su nestala sva ona njena uvjeravanja kako se štedi na svakome koraku i kako je poslovanje svih komunalnih gradskih poduzeća konsolidirano i racionalizirano, unaprijeđeno i usavršeno. Kod predstavljanja novih direktora, gospođa gradonačelnica ih je nahvalila kao vrhunske menadžere sa iskustvom koji su se svojim dolaskom u gradske firme, ustvari, žrtvovali za sve nas. Sada nam je jasno da oni niti imaju iskustva niti tih poduzetničkih sposobnosti kojima nas je ona željela impresionirati i njihov se talent u realnosti jasno pokazao kao totalni promašaj. Dobro došli u realnost dragi naši direktori.
Nekada je moj ZUML pjevao jednu pjesmu o direktoru koji je putovao u Italiju i ta pjesma govori o mentalitetu direktora više nego sve ekonomske analize ovoga svijeta. I, kako je bilo u Milanu?Lavorarepiccolo, mangiaremolto. Pizza, tutti-frutti.
Gospođa Kristina Ikić-Baniček nije dorasla funkciji na kojoj se nalazi. No, njen je izbor potpuno legitiman i legalan pa je kao takvu moramo poštovati. Osobno sam se odmah deklarirao kao njen politički oponent i od prvoga dana njene poteze kritiziram na ovaj ili neki drugi način. Pri tome pokušavam svaku svoju tvrdnju i dokazati kako bi moje oponiranje imalo smisla. Za to koristim dokaze kao argument. Ona na svaku moju kritiku odgovara uvredama i to gotovo na osobnoj razini. Pa upravo je taj stil preuzela od svog stranačkog prvaka Milanovića. Njihov stil je isti, na istoj su ga političkoj akademiji brusili. Uvrijediti političkog suparnika je stil vladanja Milanovićeve bratije. Pa će nas oni vrlo lako nazvati ološom, kradljivcima, nakupcima konja, zadrugarima i slično, a da se nikada ne upitaju samokritički, ne vrijeđa li to ljude koji su glasali za nas i nije li to uvreda u isto vrijeme njima kao hrvatskim glasačima. Ne razmišljaju oni na taj način jer su se ogrnuli debelim, neprobojnim oklopom i do njih ne dopire ničiji vapaj. A to ih vodi ka samouništenju koji polako, ali sigurno, svakim je danom sve bliže.