Crnogorski predsjednik Filip Vujanović odbio je potpisati ukaz o imenovanju Milana Lakića veleposlanikom u Sarajevu. Razlog? Zahtjev bosansko-hercegovačkog parlamenta za promjenom granice kojom bi selo Sutorine, nedaleko boko-kotorske obale, ušlo u sastav Bosne i Hercegovine- Tom promjenom granice BiH bi dobila, nakon Neuma, drugi izlaz na more. Službeno Sarajevo svoj zahtjev temelji na činjenici da su Sutorine do 1947. godine bile u sastavu BiH, a da su promjenu granice i pripojenje Sutorine Crnoj Gori dogovorili tada visoki dužnosnici KPJ Đuro Pucar i Blažo Jovanović.
Međutim, o takvom dogovoru nema nikakvog dokumenta. Sutorina se u jednom pipisu naselja, iz 1948. godine spominje kao dio općine Igalo. Kako onda, tako i danas, Sutorina je sa crnogorske strane granice.Svoje odbIjanje bosansko-hercegovačkog zahtjeva u Podgorici obrazlažu stavom Badinterove komisije da su u trenutku raspada Jugoslavije. sve unutrašnje granice ostaju nepromjenjive i dobivaju međunarodni i međudržavni značaj. A Sutorine su, podsjećaju u Podgorici, u trenutku raspada Jugoslavije, već desetljećima bile u sastavu Crne Gore i nikakva promjena granica ne dolazi u obzir.
Zadržavanjem veleposlanika koji je prije toga dobio suglasnost vlade u Sarajevu, Crna Gora daje na znanje što misli o zahtjevu Bosne i Hercegovine. Očigledeno je da će odnosi dvije države, koje do sada nisu imale značajnije otvoreno pitanje, postati suzdržaniji i hladniji. Naime, nema naznaka da će Sarajevo odustati od svog zahtjeva, još su manji izgledi da Podgorica popusti.
Slučaj sela Sutorine, za koje nije prije obznanjivanja spora znalo 90 posto žitelja u BiH i isto toliko u Crnoj Gori, pokazuje davno znanu činjenicu – granice su največi, često i jedini kamen spoticanja u međunarodnim i međudržavnim odnosima. Može se rači da igre oko granica ne poznaju granica.
Pogledajmo sada primjer Hrvatske. Nerješena granična pitanja u večoj ili manjoj mjeri utječu na hrvatske odnose sa susjednim državama. Sa Crnom Gorom to je pitanje utvrđivanja morske granice kod poluotoka Pravlaka, sa Srbijom valja utrditi granicu na Dunavu, sa Slovenijom je sporna morska granica u Savudrijskoj vali, te kopnena u dolini rijeka Dragonja i Mura, te na Svetoj Geri, na Žumberku. Nekoliko spornih točaka postoji i na 1000 kilometara dugoj hrvatsko-bosanskoj granici.
Relativno veliki broj graničnih prijepora na području bivše Jugoslavije može se, uz ostalo, pripisati i ratovima koji su se od 1991. do 1995. godine vodili na ovim prostorima, kao i (ne)spremnosti novonastalih država da prihvate međunarodne standarde u međusobnim odnosima, uključujući i pitanja granica.
U ovom trenutku Hrvatska i Slovenija čekaju pravorijek međunarodnog arbitražnog suda koji treba, uz obostrani pristanak riješiti njihove granične sporove. Očekuje se da će međunarodna arbitraža riješiti i pitanje morske granice između Hrvatske i Crne Gore. Pa dok su granični prijepori godinama opterečivali odnose Hrvatske i Slovenije, a naš sjeverni susjed koćio hrvatsko prikljućenje Europskoj Uniji, morska granica Hrvatske i Crne Gore nikada nije opterečivala međusobne odnose, Dvije države su brzo dogovorile modalitete privremenog rješenja i spremno predali otvoreno pitanje međunarodnoj arbitraži. Bez potresa, povišenih tonova i zahlađenja odnosa.
U vremenu koje dolazi, sigurno će pitanje uređenja hrvatsko-srpske granice na Dunavu biti složeno i vjerojatno dugotrajno. Međunarodna praksa se zalaže da granica dviju država koje razdvaja rijeka, ide sredinom njezina toka. Najvjerojatnije će takvo rješenje tražiti i Srbija.
No Hrvatska ima 10000 razloga da olako ne prihvati rješenje sredine vodotoka Dunava. Problem je u tome što je 10000 hektara poljoprivrenog i šumskog zemljišta na ljevoj obali Dunava u vlasništvu hrvatskih državljana, a samo 1000 hektara na desnoj obali Dunava su vlasništvo srpskih državljana. Taj svojevrsni Gordijski čvor dugo će se raspetljavati, svakako uz pomoć međunarodnih čimbenika.
Granice ne opterećuju odnose samo postjugoslavenskih država, mada su u ovom trenutku to največi granični prijepori u Europi. U ne tako davnoj prošlosti bilo je graničnih sporova koji su rješavani oružjem o koji su mogli izazvati ratne sukobe nesagledivih razmjera. Prije svega to se odnosi na višekratne sukobe Indije i Pakistana. Zbog granice u pokrajini Kašmir, koju svojataju obje zemlje, nekoliko puta su se vojno sučelile. Sukobi su završili bez pobjednika i poraženog, ali dodatnu opasnost predstavljala je činjenica da Indija i Pakistan imaju nuklearno oružje.
Prošlog stoljeća, 1969. godine, sukobile su se još dvije nuklearne velesile – tadašnji Sovjetski Savez i Kina. Sporna je bila granica na rijeci Usuri, točnije otok Chen Pao, kako su ga zvali Kinezi, odnosno Damanski, u sovjetskoj verziji. I inaće odnosi dviju velesila u to vrijeme nisu bili dobri, pa su obje strane iskoristile Usuri i otok u njenom toku da ispušu svoje nacionalne i državne frustracije. To ispuhivanje odnijelo je više od 8000 života vojnika na obje strane. Sovjeti su izgubili jednog generala i nekoliko pikovnika, dok Kinezi nikada nisu saopćili gubitke u časničkom kadru. Nakon višemjesečnih borbi Sovjeti su zauzeli sporni otok i držali ga sve do 2008. godine kada su Moskva i Peking potpisali sporazum o demarkaciji 4800 kilometara dugoj granici. Tim sporazumom otok na rjeci Usuri, zbog kojeg su ratovale divizije, pripao je Kini.
Zbog granica vojno su se u ovom, 21. stolječu, uz ostale sukobljavali Izrael i Libanon,Indija i Bangladeš, Džibuti i Eritreja, Kambođa i Tajland. Duže ili kraće vojno su rješavali uzajamne granične prijepore Angola i Južnoafrička Republika, Ekvador i Peru, Etiopija i Somalija, Etiopija i Eritreja,Mauritanija i Senegal.
Mada su, kada je Europa u pitanju, svjetskoj javnosti najpoznatiji granični sporovi Hrvatske, Slovenije, Srbije i Crne Gore, nesprazumi oko granica postoje i u drugim djelovima Starog kontinenta. Na primjer, malo je znano da Italija i Francuska nisu do kraja odredile granicu u podrulju Mont Blanca. Isto tako je malo znano da Njemačkam Švicarska i Austrija imaju različite poglede o tome kamo idu granične linije na jezeru Constance. Zanimljiv je i spor Španjolske i Portugala oko dvorca Oliveira, Svojataju ga obje zemlje već desetljećima. Ipak, ti i neki drugi prijepori nisu uzrok napetih odnosa izmedju država involviranih u ta razmimoilaženja, što samo dokazuje njihovu političku zrelost i razboritost. Na kraju ovog nabrajanja manjeg djela graničnih sporova u svijetu spomenimo razmirice izmedju SAD i Kanade oko Beaufortova mora, između Aljaske i Yukona. Dvije zemlje nisu još uvijek dogovorili gdje prolazi linija morske granice. I tako desetljećima. Nema gužve i javnih svađa, ali svatko se drži svoga stanovišta.
Nitko ne povlaći već imenovanog veleposlanika.
Da se vratimo na početak ovog razglabanja. Osobno držim da je Podgorica pogriješila što nije Milana Lakića poslala u Sarajevo. Riječ je o sposobnom diplomatskom djelatniku. Upoznao sam ga u Skopju 2003. godine kada je došao otvoriti ured Crne Gore u Makedoniji. U relativno čestim susretima i razgovorima pokazivao je duboko poznavanje političkih i svih drugih procesa na području jugozapane Europe. Isticao se domoljubljem i zagovaranjem dobrih crnogorsko-hrvatskih odnosa. Ostao je zapamćen kada je na jednom prijemu, u društvu nekoliko veleposlanika na pitanje beogradske ambasadorice : “Što vi Lakiću radite u Skoplju? Crna Gora nije samostalna država, koji je vaš zadatak?” mirno odgovorio: “Čekam dan kada ću skinuti beogradski barjak i podići crnogorski…”
Ali, što je, tu je. Crna Gora je odlučila diplomatske odnose sa Bosnom i Hercegovinom spustiti na razinu otpravnika poslova. Tek će se pokazati opravdanost takvog poteza. Ili je Podgorica na drugi način mogla dati na znanje Sarajevu što misli o zahtjevu za promjenom granice.
