U nedjelju je kod Stankovića gost bio naš sugrađanin, a za kojeg nisam imao pojma da je rođeni Siščan. Doduše, u zadnje vrijeme je čest gost u emisijama kada je riječ o ekonomiji, bankarskoj krizi s francima i ostalim temama o kojima čovjek očigledno ima jasan stav i koji se ne libi taj stav i izreći i nikada iz njegovog nastupa nisam zaključio da je naše gore list. Odmah mi je bio za kariku draži čim sam čuo da dolazi iz našeg grada iako u njegovim prijašnjim nastupima nisam bio oduševljen neoliberalnim stavovima koje je zastupao. Čovjek je za hrvatske uvjete uspješan, školovan za posao koji očigledno dobro radi, uredno vodi svoje firme i redovno isplaćuje plaće ma kako one dežurnim kritičarima izgledale male. I odmah sam svoj kritički diskurs omekšao samo zbog jedne činjenice. Čovjek dolazi iz mojeg grada, javno nastupa kao stručnjak, ima reference do kojih je došao radom i za mene osobno predstavlja autoritet. Od njega se ima što naučiti i njegovi poslovni rezultati su potvrda vlastitih stavova koje zastupa.
Na prvi pogled stavovi gospodina Cvetojevića zaista mogu uplašiti svakog tko nije naučio na jasno izrečeni stav, na istinu, egzaktnost i jasne činjenice. Za takve ljude on je neoliberalni kapitalista, bešćutan i neumoljiv kod izricanja svojih stavova, gotovo neprijatelj radničke klase, tajkun kojemu je vredniji kapital od čovjeka. U ukupnoj slici, gospodin Cvetojević, neće biti omiljen u širem društvu upravo zbog te paradigme koja je stvorena kao mantra u našem radnom okruženju. Općeprihvaćena predrasuda je da svaki privatni poslodavac guli radnika do iznemoglosti, da ga vara, krade, otima i da je svaki privatni poslodavac na granici kriminala i moralno suspektan. Takva atmosfera vlada u našem društvu i dugo nisam bio sudionik rasprave temeljene na jasnim kriterijima, dokazima, argumentima. Argumentum ad hominem je najčešće oružje dežurnih kritičara koji zazivaju bolja vremena u kojima je radnik bio zaštićen, poštovan i kojega se imalo pitati u kojem smjeru će ići društvo.
Da je tome tako vidljivo je iz komentara na portalima nakon emitiranja emisije NU2. Dosta Siščana je komentiralo nastup gospodina Cvetojevića što se može zaključiti po pojedinostima koje mogu znati samo ljudi iz njegovog bližeg okruženja. Školski kolege, prijatelji, susjedi, poslovni partneri. Jedni su žučno kritizirali njegove stavove, neki su na granici vrijeđanja preispitivali njegovo porijeklo, prošlost, sumnjajući i to da ne zna kada je zaradio svoj prvi milijun. Jer kada se zaradi prvi milijun to bi po nekima trebalo proslaviti uz odojka ili pečenu tuku. Moj prvi milijun! No, on nije taj tip i moj je dojam da je njegova moneta šira od svijeta i da nije samo novac primarno pogonsko gorivo koje ga tjera na rad. Potreba da želi svoja znanja i iskustvo javno podijeliti i biti izložen kritici i napadajima onih grupa čiji su interesi u suprotnosti s njegovom životnom i poslovnom filozofijom u meni budi sumnju da bi čovjek možda mogao zakoračiti i u druge vode. A koje su druge vode osim političkih?
Naš mentalitet je takav. Šesto mjesto na Svjetskom rukometnom prvenstvu ćemo doživjeti i prozvati neuspjehom, u Syrizi i Živom zidu vidimo alternativu, a uspješnog, mladog, hrvatskog biznismena proglasit ćemo lopovom jer vozi skupi Tesla elektromobil i materijalno je situiran. Po logici našeg mentaliteta uspjeh je u pravilu sumnjiv, a svaki ljudski neuspjeh mnogima čini duševnu satisfakciju vjerojatno da se ublaži vlastita nemoć . Svakome uspješnome će se tražiti i najmanja sitnica ne bi li se potvrdilo pravilo mentaliteta: nema uspješnih dok je toliko neuspjeha oko nas. U nama je duboko ukorijenjen stav da je prosječnost nešto poželjno i najsigurnije utočište jer je društveno poželjno da pojedinac ne remeti idilu već uhodanog poretka. Zlatna sredina. Budi prosječan. U okvirima društveno poželjnog. Ma budi i neuspješan samo ne kvari sliku koju stvaramo već toliko dugo.
Svaka više izdignuta glava iznad prosjeka će biti odsječena britkom sabljom društvene kritike. Nije se ničim posebno isticao bila je famozna rečenica koju sam toliko puno puta čuo u prošlosti. Ta je bijedna karakteristika bila formirani stav politike kojom ste odlazili s ovog svijeta ili koju ste nosili kao društveni biljeg. Bili ste dio amorfne mase, utopljen u jednakost , bratstvo i jedinstvo. Društvo nije trpjelo one koji su iskakali iznad prosjeka, individualnost, nadprosječnost, sklonost kritici bili su pod budnim okom okoline. I našeg mentaliteta. Krleža je o našem mentalitetu toliko toga napisao da ga preporučam svakome tko ima volje i želje da pronikne u naše nacionalno biće.
Pa kako ćemo dalje s teretom koji se zove mentalitet? Hoćemo li donositi racionalne odluke temeljene na znanju onih koji su uspješni u današnjim ekonomskim odnosima i koji znaju put do rezultata i imaju jasne kriterije ili ćemo po inerciji glavinjati, ali uvijek spremni na alibi. Izlika je posljednje utočište svih hulja koje se trude zadržati stečene pozicije pa makar one sutra koštale vlastito potomstvo. I nisu bez vraga svi oni vicevi na temu mentaliteta kada zlatna ribica ispunjava želje, a isto to će susjedu ispuniti dvostruko. Kada je tako, zlatna ribice iskopaj mi jedno oko pa šta košta da košta. Susjed će ostati bez oba, a uz to možda mu crkne i krava.
A za promjenu mentaliteta treba potrošiti mnogo godina i mnogo generacija, ali u uređenom okviru u kojem je sustav vrijednosno jasno definiran i ustrojen. Ne budemo li sami počeli mijenjati neke vlastite stavove i kriterije mijenjat će ih ekonomski odnosi bez velike prisile. A od ove godine ne očekujte puno jer u doba raznih izbora nitko politički iskusan neće zagovarati sve ovo o čemu pišem nego upravo suprotno. Tek manje političke skupine i hrabri nezavisni pojedinci će zagovarati suštinske promjene u društvu jer svoju vlastitu poziciju tim promjenama i mogu zahvaliti dok će etablirana elita i dalje tražiti modus opstanka i kako ne zadirati u suštinske probleme. Tako da se spirala propadanja nastavlja do neke točke koju u ovome trenutke vide samo rijetki.