Silvije Strahimir Kranjčević bio je čovjek koji, iako je završio gimnaziju, nikada nije maturirao, ali se zato svojim pjesničkim darom i poetskim izričajem svrstao među najcjenjenije hrvatske autore na polju književnosti.
Rođen je 17. veljače 1865. godine u Senju. U rodnom je gradu započeo školovanje, a kako je htio postati svećenikom, 1883. odlazi na teološki studij u Rim, od kojega brzo odustaje te napušta Italiju, dolazi u Zagreb, upisuje učiteljski tečaj iz slovničko-povijesne grupe , te nakon godinu dana postaje učitelj. Kako u Hrvatskoj nije mogao naći posao odlučio je otići u Bosnu i Hercegovinu , gdje je kao učitelj radio u nekoliko bosanskih gradova, no stalno je prebivalište konačno našao 1893. godine u Sarajevu.
Svoju prvu pjesmu Zavjet objavio je kao osamnaestogodišnjak u Hrvatskoj vili, koju je uređivao Eugen Kumičić. Kranjčevićev početak pisanja poezije obilježile su uglavnom domoljubne i pjesme ljubavne tematike, da bi, kako je sazrijevao i kao čovjek i kao pjesnik, sve više prelazio na područje humanizma i kozmičkih vizionarskih trenutaka u svojim djelima.
Prvu zbirku pjesama Bugarkinje objavljuje 1884., gdje kroz istančanu, ali i naglašenu poetičnost potvrđuje svoje pravaško i hrvatsko političko uvjerenje. Kranjčević se, naime, nije samo deklarirao kao Hrvat i domoljub, on je to zaista bio i u njegovim se pjesmama vehementno osjeća tuga zbog ispaćene Hrvatske i njenog zarobljenog, degradiranog naroda pod tuđinskom vlašću, odnosno hrvatske realnosti devetnaestoga stoljeća.
Godine 1895. počinje uređivati Nadu, časopis u kojemu su pisali mnogi ugledni književnici, a 1898. objavljuje i svoju drugu zbirku jednostavno nazvanu Izabrane pjesme. U razdoblju od 1902. do 1908. izdao je još dvije zbirke, Trzaji i Pjesme, dok su Pjesnička proza i Izabrana djela objavljena nakon njegove smrti.
Silvije Strahimir Kranjčević, pjesnik i istinska hrvatska domoljubna veličina, umro je izvan svoje matične domovine, u Sarajevu 29. listopada 1908., nakon teške bolesti, ne navršivši četrdeset četvrtu godinu života.