Možemo li izračunati koliko vrijedi naša država Hrvatska? Vjerujem da možemo jer sigurno postoje metode i egzaktni izračuni koje koriste ekonomisti, matematičari ili statističari. Po određenoj metodologiji će se uspoređivati određeni parametri što će u konačnici dati nekakav rezultat. Kada takve podatke međusobno usporedimo dobit ćemo koja je ekonomija bolja, efikasnija odnosno koja je zemlja bogatija i samim time i uređenija.
Koeficijenti, stope , BDP, inflacije, deflacije, postoci i ostala čuda imaju za cilj da učenim ekonomistima već na prvu loptu daju signal o stvarnom stanju nacije. Samo jedan podatak kao što je stopa zaposlenosti ili stopa nezaposlenosti stručnjaku će biti dovoljan podatak da kroz njega secira realnu sliku neke ekonomije, a kada tome još pridoda podatke o stopi rasta, koeficijentu obrta kapitala, ukupnoj novostvorenoj vrijednosti po glavi stanovnika njegov će sud biti precizniji nego li je rendgenski snimak lijevog bubrega.
No, kako smisao života nije samo u materijalnoj osnovi nego i u onoj duhovnoj, svi će se romantici složiti da bez obzira na točni izračun vrijednosti Hrvatske postoji nešto što se ne može izraziti brojkama i suho aritmetički, a to je ljubav. I to ljubav prema Domovini. Ona je praktički neprocjenjiva i nema tog ekonomiste koji bi u svojim knjigama i pomoću tablica i računala znao iskazati koliki je to iznos. A on je zaista velik i nemjerljiv gotovo do neba i natrag. To je jako puno.
Moj prijatelj Ambrosius će reći da bogatsvo neke nacije uopće nije u korelaciji sa njihovom srećom. Dapače, imamo primjer Kube koja je po ekonomskim kriterijima vrlo siromašna zemlja, ali nigdje na svijetu nećete naći na ulici toliko sretnih ljudi, što se može dokazati njihovom veselom i razigranom glazbom i plesom. Jesu siromašni, ali su zato sretni. Sviraju i pjevaju sretnu glazbu. I imaju vrlo obrazovano stanovništvo, izvrsne stručnjake u medicini, u školama je balet obavezan, a slušanje opera se podrazumijeva. Isto tako imamo zadovoljne Dance, Norvežane, Šveđane jedino Finci znaju koji puta predvoditi u stopi suicida. Ipak i oni su sretni bez obzira na pomanjkanje sunčanih dana kroz godinu.
I naši ministri vole svoju Domovinu. I oni su žrtvovali svaki po najmanje četiri godine svojih života ne bi li tu istu domovinu učinili boljom, bogatijom, sretnijom. Da bi ona to postala na početku su svojih mandata obećali što će sve učiniti da nam poraste ekonomija, da će izvršiti promjene i reforme sustava kako bi isti postao efikasniji i učinkovitiji. I ljudi su povjerovali da će biti tako i očekivali su boljitak i napredak, ne brzi, ali siguran put u bolje sutra. Kako je vrijeme prolazilo naša ministarska ekipa je pokazivala svakim danom svoju pravu ćud. Nesposobnost, nestručnost, nekompetentnost, neodgovornost. Nema sada svrhe nabrajati poimenično ministra po ministra koja su davali obećanja, a da niti jedno od toga nisu izvršili, isti su svi bez iznimke.
Kako to groteskno izgleda da na kraju mandata nemaš što pokazati, da sve one isprazne priče svih ovih godina nisu bile ništa do zamagljivanja očiju javnosti ne bi sakrili vlastitu nesposobnost. Priče, opsjene, parade, muljanje, a egzaktnih podataka nigdje. I kada govore opravdavajući se, govore tako iritantnim drhtuljavim glasom kao da će u nekom trenutku briznuti u plač. Mi smo ih u ovim kolumnama već jednom nazvali pravim imenom: plačibabe.
Ipak, pomoću tih plačibaba možemo izračunati koliko vrijedi Hrvatska jer to smo i obećali na početku ove priče.
Da je od svih tih likova itko moralno izgrađen i politički korektan već bi se davno zahvalio premijeru i napustio ministarsku poziciju jer bi mu dobar kućni odgoj i političko dostojanstvo nalagalo da se makne ako nema rezultata ili ako nije izvršio obećano. To bi trebao biti sadržaj i smisao politike, da se boriš za ideju i političke stavove. Moralno je dati ostavku ako osjetiš da više nisi u stanju sprovoditi te ideje upravo zbog vlastite vjerodostojnosti i moralne vertikale.
To naši ministri nikako neće učiniti jer ostavkama ostaju bez vrlo unosnih primanja i svatko od njih računa da je bolje istrpiti sve kritike javnosti nego li ostati bez ministarske plaće slijedećih desetak mjeseci. Kada njihovu plaću pomnožimo sa deset dobit ćemo vrijednost upravo onu koliko im i vrijedi čitava Hrvatska, sa svojim morem, brdima, njivama, šumama, infrastrukturom pa i ljudima. I nema te ljubavi prema Domovini koja će biti veća nego što je deset ministarskih plaća. Njima je vrijednost Domovine upravo tolika, deset ministarskih plaća.
Moj prijatelj Ambrosius kaže: novac ima samo materijalnu vrijednost i ništa drugo.
