Simfonija br. 9 u d-molu, op. 125 posljednja je Beethovenova simfonija, koju je stvarao skoro 10 godina. Već na praizvedbi 1824. godine, koju je i sam skladatelj dirigirao, publika je oduševljeno prihvatila ovo veličanstveno djelo.
Kako bi što snažnije opisao radost pobjede, Beethoven je po prvi puta u simfoniju uveo ljudski glas. U završnom, IV. stavku simfonije, četvero solista i zbor pjevjaju Odu radosti, za koju je riječi napisao Friedrich Schiller. U devetu simfoniju (slično još samo kod pete simfonije) je utkana temeljna misao Beethovenova revolucionarna duha, sloboda i jednakost.
Oda radosti je danas službena himna Europske Unije.
Kroz skoro 200 godina su se mijenjala mišljenja o ovoj simfoniji. Neki su bili potpuno protiv vokalno – instrumentalne simfonije, jer su smatrali da se tako gubio smisao simfonije kao djela. Giuseppe Verdi je za IV. stavak simfonije rekao da je “loše sastavljen”, a kritičar Louis Spohr “Da Beethoven uopće nema ukusa o dobrom dijelu. 4. stavak je monstruzan i bez ukusa, te je uporaba teksta Ode radosti trivijalan i glazba uz nju vulgarna”. Wagner je rekao da je “vrhunac glazbe”, a Karajan “da nitko nije skladao bolju simfoniju”.
Oda radosti u izvedbi Ane Rucner:
Foto: Stranica iz IX. simfonije
Izvor: Wiki
