Udruga lađara Sisak u “pohodu” na Maraton lađa 2015.

Sanjaju isti san, a pokreće ih ljubav!

Tako bi to zvučalo kada razgovarate s akterima ove priče. Tijelima jesu ovdje, ali njihove misli su ipak malo južnije od Siska. Pouzdani izvori potvrdili su mi ono što mi je otprije bilo poznato: sisačke lađare može se pronaći na Kupi ponedjeljkom, srijedom i petkom od 19h nadalje.

Trening završava u 20h30 ili 21h iako postoji legenda da trening jedanput nije ni završio. Ponesoh tako jednu srijedu kameru i fotoaparat u nadi da ću imati sreće da društvo odvoji koji trenutak i popriča sa mnom. Jedanaest vedrih mladića kojima se osmijeh proteže od uha do uha te njihov trener Pavle Zrnić – kineziolog i poznati hrvač za vrijeme bivše države – vidljivo su raspoloženi i spremni za trening.

Na trenutak sam i ja poželio biti dio te fantastične atmosfere. Nisam htio smetati ili postavljati dodatna pitanja, samo sam se opustio i slušao trenera Zrnića odnosno Paju kako ga dečki zovu.

Kao prvo, Pajo iznosi situaciju na vidjelo, govori tko što krivo radi i tko bi što mogao promijeniti, uglavnom nitko ne prođe bez pokojeg “špota”.

Eventualno jedan od lađara ili dvojica njih dobe šturu pohvalu, ali dečki Paju razumiju i izrazito poštuju. Nekoliko desetaka stepenica ispod njih, na Kupi, nalazi se neretvanska lađa u obliku orahove ljuske. Izmoreni od stalnih treninga, momci upute tu i tamo koju pokoju pogrdnu riječ lađi, no sve se odvija kroz smijeh i emocije.

Dok jedan lađar izbacuje vodu iz lađe ostali uzimaju vesla u ruke te kreću stepenicama prema dojmljivom drvenom čamcu koji svojim oblikom pobija sve zakone fizike.

Sjedaju u lađu po petorica njih sa svake strane, trener i parićar odnosno kormilar Pajo te jedan lađar na tzv. multifunkcionalnoj poziciji

Ovaj zadnji smješta se na pramcu lađe kako bi ona utonula još više u vodu.

Time se, zbog oblika same lađe, olakšava prolazak kroz vodu. Možda zvuči čudno i nelogično, no kako sami lađari kažu “ovo je sedamnaesta godina otkako se maraton vesla te da postoji način da ga se brže i učinkovitije odvesla netko od domaćih konkurentskih ekipa odavno bi ga otkrio.”

Počinje zagrijavanje. S prvim zaveslajem cijele ekipe ostao sam zatečen.

Cijelo tijelo vuče veslo, pa čak i ekstremno položena gornja noga. Nezavidan je to položaj i pokreti koji bi kod mene izazvali ukočenost, a u krajnjem slučaju i kratkotrajnu paralizu. Odlaze nekoliko stotina metara uzvodno te ih gubim iz vida. Nakon nekoliko minuta vraćaju se uz znatno veći broj zaveslaja ne obazirući se na ljude koji ih promatraju.

Dovoljno ih je pogledati kako bi se shvatilo koliko je težak ovaj sport. Lađarima podrhtava čeljust, ali Pajo bez milosti ustraje na nastavku treninga. “Ne padaj!”, kaže. Momci daju sve od sebe ne bi li na maratonu ostvarili rezultat koji će ostaviti traga u njihovim srcima, u srcu svakog Siščana koji s ponosom izgovara ime Udruge lađara Sisak i svakog od lađara ponaosob.

Odmiču. Broj zaveslaja ludo raste, pješaci sa šetnice prate ih pogledom, a nerijetko u sumraku bljesne blic fotoaparata. Iako se ne osvrću zahvalni su vjernim Siščanima na podršci.

Nakon što su nestali iz vida, pomislio sam:

Zašto ih ne bi pričekao da vidim kako izgleda kraj treninga? Nadam se samo da i ovo neće biti trening iz priča pa da se ne vrate. Nasmijem se sebi i dalje čekam. Nakon sata vremena ipak sam malo ljut jer ih još nema.

Čuje se gromki Pajin glas. Potiče on svoje lađare, ne dopušta im da posustanu. Znoj se slijeva niz drške vesala, ali oni ne odustaju iako su očito pri kraju snaga. Podrška na kupskoj šetnici raste, imam osjećaj da gledam strojeve a ne deset ljudi koji se upiru kako bi stigli do cilja. Istim tempom otplovljavaju do Mosta Gromova a potom se lagano vraćaju prema polazištu. Mnogi se bacaju u Kupu ne bi li olakšali bolove od grčeve, drugi pak nastavljaju sjediti u lađi. Pajo na kraju treninga s ponosom zaključuje završnom i ohrabrujućom porukom. U glasu se osjeća njegov ponos.

Pomislio sam da bi bilo dobro postaviti im još nekoliko pitanja, no bilo je jasno da je njihov umor prevelik. Uostalom dovoljno je reći da zbog lađara dugo nisam bio toliko ponosan na svoj grad. Dvanaestorica Siščana koji žele svoj grad pokazati ostatku Hrvatske u najboljem svijetlu. Za kraj dovoljno je stoga čitateljima pročitati stih himne Udruge lađara Sisak koji govori o njihovim pravim osjećajima:

I kad krv ti po ruci teče, a srce ti od svijeta veće, cijela zemlja sad te gleda, prestati ti neda!

 Izvor: www.247bn.net