Međunarodna poruka za Svjetski dan kazališta

Je li kazalište potrebno?

Pitaju se tisuće u kazalište razočaranih profesionalaca i milijuni ljudi umorni od njega.
Što će nam ono?
U vrijeme kad je pozornica tako malo važna u usporedbi s gradskim trgovima i teritorijima država na kojima se odigravaju prave tragedije iz stvarnog života.
Što nam je ono?
Pozlaćene lože, baršunasta sjedala, prljave kulise, neprirodni glasovi ili obratno – crne kutije, zaprskane blatom i krvlju, s hrpom razjarenih golih tijela.
Što nam ono može reći?
Sve!
Kazalište može reći sve.
I kako žive bogovi na nebu, i kako se zatvorenici muče u jamama, i kako strast oplemenjuje, i kako ljubav razara, i kako je dobar čovjek nepotreban, i kako vlada prijevara, i kako ljudi žive u stanovima a djeca u izbjegličkim logorima, i kako se vraćaju u pustinju, i kako se s najmilijima rastaju, kazalište može pričati o svemu.
Teatar je bio i ostat će zauvijek.
I sad, u ovih pedeset-sedamdeset sljedećih godina, on je osobito potreban  Jer od svih javnih umjetnosti jedino je kazalište nešto što ide iz usta u usta, iz oči u oči, iz ruke u ruku i iz tijela u tijelo. Nije mu potreban posrednik, između čovjeka i čovjeka prozirna je strana svijeta, ne jug, ne sjever, ne istok i ne zapad – ono je samo za sebe svijet koji svijetli na sve četiri strane, i izravno ga prepoznaje svaki neprijateljski ili prijateljski čovjek.
Kazalište je nužno različito.
I od različitih drugih i mnogih – arhaične forme teatra bit će tražene prije svega.Teatar ritualnih formi ne smije biti suprotstavljen teatru civiliziranih.naroda.
Svjetska kultura se uškopljuje, “kulturna informacija” zamjenjuje jednostavne stvari i susret s njima.
Teatar je otvoren. Ulaz je slobodan.
Dovraga gadgeti i kompjutori – idite u kazalište, zauzmite redove u parteru i ložama, pažljivo slušajte riječ i gledajte žive slike – pred vama je teatar, ne potcjenjujte ga i ne propuštajte u svom užurbanom životu.
Kazalište je potrebno svakojako.
Samo jedno kazalište nije potrebno – to je teatar političkih igara, teatar političke mišolovke, teatar političara i teatar politike. Teatar svakodnevnog terora – osobnog i kolektivnog, teatar leševa i teatar krvi na trgovima i ulicama, u metropolama i provinciji, među religijama i narodima.