“Slavuj koji ne prestaje pjevati…”

Slavko Jendričko:  „Vozni red“, Društvo Hrvatskih književnika, Zagreb, 2016.

Najnovija rukopis zbirka pjesama“Vozni red“ Slavka Jendrička, velikog hrvatskog barda, višestruko nagrađivanog najvećim hrvatskim nagradama za poeziju i prevođenog na brojne jezike, neizostavnog u svim relevantnim antologijama suvremene lirike, ponovno nas ostavlja bez daha, jer tolika koncentracija ljepote i mudrosti u stihovima doista ni najokorjelijeg čitatelja ne može ostaviti ravnodušnim, jer Slavko pjeva iz dubine onog glasa kojeg imaju samo najveći, iskonski pjesnici, koji žive u blizini Boga, koji žive u blizini Riječi. Njegovi stihovi, i dotičući naizgled nevažno i usputno, uvijek izrastaju iz središta smisla, afirmiraju čudesnost i bit postojanja, predstavljaju pjesnika kao svjedoka ove, ali i one stvarnosti, odnosno nadstvarnog, istodobno. Glas je to ojađenog anđela, zalutalog među ljudima, koji ne vide i ne čuju istinu, objavljenu tajnu, kojoj on neprestano svjedoči i iz čije usplamtjele i gorde kralježnice, glasom vječnosti, pjeva o svetoj prolaznosti naših života, o tragediji i komediji u ljubavnom zagrljaju postojanja, u ovoj našoj dolini suza.

Ono što posebno impresionira čitatelja je nepotkupljiva iskrenost tog ranjenog i umornog, no tako punog ushita glasa, koji pjeva poput otrovanog slavuja o dragocjenosti svakog trenutka i nespoznatljivoj veličini, svemirskoj visini i dubini svakog postojanja, jednako onog lijepe žene koja tiho napušta svoju sudbinu, ili vjernog psa koji svoj usud ima upisan na baršunastim šapama i u zrcalnom pogledu, svako je biće zlatno slovo u rečenici koja je stih Jendričkove poetike. Rečenici o tihoj i upornoj ljubavi, koja može klonuti i psovati samu sebe, ali se ne predaje i nikad ne sumnja u cjelinu – onu, koje je tek istrgnuti djelić – u život, okrunjen nježnom i strašnom glazbom istinite poezije, tu svakonoćnu Božju uspavanku, zbog koje djeca nasmiješena ponekad spavaju, a pjesnici se gorko-slatko smiju svojim budnim snovima.

U ovoj zbirci pjesama Slavko Jendričko  još jednom nam poručuje da su zvijezde samo kotači te nespoznatljive, ali stvarne kompozicije, čiji je vozni red često neuhvatljiv, ali u čijem zvuku tutnje pravda i istina i škripe glasovi prehlađenih slavuja, koji nikada neće – kao ni on, kao i svi veliki pjesnici – jer to ne mogu – prestati pjevati. A upravo taj dragocjeni i nadstvarni pjev čini našu svakodnevnicu osmišljenom i podnošljivom, ta vibracija duboke ljepote pohranjene u dušama koje lutaju, mudrija od nas samih, koju Jendričko nepogrešivo upija dišući i prosijava svojim suptilnim i neusporedivim glasom u zvjezdani raster nezaboravnih i besmrtnih stihova i zato je ovaj rukopis još jedna neupitna dragocjenost hrvatske književnosti koja već urasta u našu budućnost i sve još nenapisane čitanke novog vremena.

Maja Kušenić Gjerek

.