Božić u sisačkoj katedrali

„Otajstvo proslave Božića za nas učenike Isusa Krista susret je s našim Gospodinom. Nije to samo slavlje njegova rođendana, brojanje još jedne godišnjice rođenja Isusa Krista, samo sjećanje na jednu veliku osobu iz povijesti čovječanstva, nego Božić je i proživljavanje i iskustvo blizine istog tog Boga za nas rođenog kao čovjeka. Bog je postao čovjekom da zauvijek bude povezan na osobit način sa svakim čovjekom. Tako je ova proslava i dan i mjesto susreta s njime, našim Spasiteljem“, rekao je na početku svoje homilije sisački biskup Vlado Košić predvodeći na svetkovinu Božića, u nedjelju 25. prosinca, svečanu misu poldanjicu.

U koncelebraciji bili su kancelar mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karača i supsidijar katedralne župe preč. Milan Begić, a služio je đakon Danko Bizjak.

U nastavku biskup je istaknuo kako nam se u proslovu Ivanova evanđelja objavljuje identitet Isusa, Božića. „On je rođen u vremenu: ‘Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama’. Isus je Riječ Božja, Riječ koja objavljuje Boga Oca, riječ topla, prijateljska, riječ koja pridiže, koja je nježna i puna milosrđa, riječ koja daje život. Novi život donio je Krist svojim utjelovljenjem i rođenjem kao čovjek, kao malo dijete, rođen u Betlehemu od Djevice Marije. Od tog događaja, koji se dogodio u povijesti, sve je novo jer otada je počela nad-povijest. U zemaljskom životu ljudi – i dapače svih naroda! – više ništa nije kao prije Kristova dolaska, premda se sve čini kao da je ostalo isto.

Ljudi se i dalje rađaju i umiru, mrze i ubijaju, varaju jedni druge i preko tuđih leševa grabe svoje položaje i povlastice, žele da ih drugi obožavaju i ne biraju sredstva da ostvare svoje egoistične ciljeve. Pa ipak. Više taj čovjekov život nije u mraku, obasjan je svjetlošću. Unutar prizemnog, zemaljskog i ljudskog života živi jedan viši, nebeski i božanski život. Ljudi se smiju nadati, ljudi znaju da je njihov život smislen, vrijedan i da su voljeni. Ljudi znaju zašto žive i što im je cilj, svi su pozvani biti djeca Božja, jer su ljubljeni i kupljeni velikom cijenom. Bog se objavio kao ljubav koji želi da i čovjek, njegova slika i njemu nalik, bude ljubav“, ustvrdio je biskup.

Biskupova homilija

Biskup je rekao i kako se u ovom Ivanovom proslovu osim Isusa, koji je predstavljen kao Božja Riječ, pojavljuje i Ivan Krstitelj. „On nije svjetlo, nego on je ‘svjedok koji je došao da posvjedoči za svjetlo, svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka’. Kako lijepa definicija za preteču Isusovoga, Ivana, ali to bi trebala biti i definicija svakoga kršćanina: svi mi trebamo svjedočiti za Krista, otkrivati ga kao svjetlo koje prosvjetljuje najprije nas, a onda i sve druge ljude, s kojim dolazimo u dodir, po nama. U povijesti imamo pokret koji se naziva prosvjetiteljstvo – iluminizam. Za obrazovno-odgojne ustanove kaže se da su to prosvjetne ustanove. A starina Krista Gospodina rado naziva Prosvjetiteljem, a kršćane prosvjetljenima. Na žalost još mnogo ljudi luta u tami, ne vide Svjetlo istinsko – Krista Gospodina. Jedni zato jer ne vide istinu, ili ako ju vide, ne žele ju vidjeti. Drugi zato što ne vole Crkvu, nas koji vjerujemo u Krista, a nismo dobri kršćani, kada dajemo loš primjer pa umjesto da ‘lice Božje otkrivamo, mi ga više skrivamo’. Treći jednostavno jer su zaslijepljeni lažnim svjetlima, zapravo mrakom koji se prikazuje svjetlom“, istaknuo je biskup Košić te još progovorio o

lustraciji. „U posljednje se vrijeme u našoj Domovini govori o lustraciji, naime, kako bi bilo potrebno provesti neku vrstu kadrovskog čišćenja na javnim dužnostima u državi, gdje su još uvijek oni koji su za prošlog totalitarnog sustava bio dio jednoumnog represivnog aparata. No, prvotno značenje riječi ‘lustratio’ odnosno ‘illustratio’ znači: osvjetljenje. Dakle, treba ih staviti na svjetlo, osvijetliti. Pod kojim to svjetlom, pitamo se, trebaju na vidjelo izići oni koji su u ime propale ideologije činili zlo svojim bližnjima? Odgovor na to pitanje traži se uglavnom u nametanju slobode, odnosno nove paradigme demokracije i slobode koja bi trebala zavladati našim narodom. Međutim naš narod stoljećima nije bio slobodan – jer je živio u pokornosti susjednim narodima s kojima je dijelio državnu zajednicu – i zapravo se nije naučio koristiti slobodom. A onda je gotovo pola stoljeća bio k tome okovan verigama jednoumnog i nasilnog sustava koji nam je nametnut, kao jaram, te određivao što je dobro a što zlo, premda su njegovi vođe imali krvave ruke i nisu bili dostojni određivati te kriterije, ali su zato imali silu.

To je bilo vrijeme u kojem je u ljudima vladao strah, što je paraliziralo kreativnost, poduzetnost i ubijalo je duh naroda. Nakon tog olovnog vremena navijestila nam se sloboda, ali je sijevnuo mač nad nama, prijeteći da nas uništi. Na naš se narod strovalila teška ratna strahota, ubijalo nas se, protjerivalo, rušilo i uništavalo sve katoličko i hrvatsko – i tu je zapaljen slobodarski duh. Kao što su rijetki čuvari slobodarskog duha nacije, koji su uglavnom bili ili ubijeni ili u zatvorima – i koji su bili istinski proroci u totalitarno doba naše nacije – tako su i naši hrvatski branitelji u Domovinskom ratu preuzeli baklju slobode te se oduprli zatiračima naše opstojnosti i zato zaslužili spomenike do neba i trajnu zahvalnost našeg naroda. Međutim što se danas događa? Takvi su opet od nekoliko zadnjih politika i u medijima, u domaćim i međunarodnim sudovima, progonjeni i marginalizirani, njihova se žrtva falsificira i proglašava nastavkom zločinačkih pokreta revolucije koja je sjekla sve glave domoljuba koji nisu htjeli povinuti šiju. I gdje smo danas? Prije četvrt stoljeća činilo se da smo na kraju tog mračnog tunela, a danas se vidi da smo još na početku. Zato je u taj mrak i te kako potrebno unijeti svjetlo – i ‘iluminatio’ i ‘lustratio’. Zapravo, jedino prihvaćanjem jedinog istinskog Svjetla, Krista Gospodina, moguća je prava lustracija. Samo je Krist kadar naše tame okrenuti u svjetlo, naše sjene i mrak u novi dan i novi početak“.

Na kraju biskup je pozvao na molitvu da se Kristom prosvjetljeni, mi Hrvati i naša Domovina konačno oslobodimo svake tame, mraka, zla i „aveti“ prošlosti. „Da bismo bili sposobni u novoj godini i ne samo sljedeće 2017. Godine Gospodnje, nego i u buduće, biti doista novi, novi ljudi, nositelji dobra, vjerni Isusu Kristu, njemu kao Božjoj Riječi, na koju trebamo odgovoriti svojom riječi, koja treba biti, nalik njegovoj, puna života, svjetla i utjelovljena“.

Misno slavlje animirao je Mješoviti zbor katedralne župe pod vodstvom prof. Jelene Blašković i orguljašku pratnju vlč. Roberta Jakice, a na kraju svima okupljenima obilje Božjeg blagoslova poželio je preč. Karača.

(SV)