Slavku Jendričku književna nagrada “Dubravko Horvatić”

Hrvatska kulturna zaklada i tjednik Hrvatsko slovo su uz 22. obljetnicu ovoga tjednika  za kulturu dodijelili sisačkom pjesniku Slavku Jendričku nagradu „Dubravko Horvatić“.

Zbog stihovno opisane stvarnosti u pjesmi „Terapija“ („Ništa nije stvarnije od bola u zubu“ ) ili posebne „ispisivalačke tehnike i poetike“ kako stoji u obrazloženju Povjerenstva…još jedna nagrada sisačkom pjesniku.

Rekla bih, hrvatska suvremena poezija još je jednom nagrađena, i to kroz poetsku zavrzlamu pozitivno ogoljene stvarnosti …a tu poetsku stvarnost , jasnu, pomnom čitaču dokučivu, može ubilježiti samo Jendričko.

Nagrađen je i to za stihove koji nastaju vjerojatno, kako bi autor-pjesnik po kojem je ova nagrada dobila ime Dubravko Horvatić nekad zapisao , „u porama puti…u kori glasnog mozga“ (D.Horvatić- Trula tvrđava)

U toj istraživačkoj glasnosti Jendričko uranja u svakodnevicu. Ona je njegova muza…on osjeća korak šetača Striegla uz rijeku Kupu, šetača slikara čije akvarele pretače u pjesničke stihovne akvarele…

Ciklus Slavka Jendrička naslovljen „Radeći od sebe posljednje čudo“ obuhvaća sedam pjesama. Iza posljednjeg čuda negdje pred vratima pjesničke nastambe sigurno čeka još jedno posljednje, pa potom posljednje, pa potom posljednje….čudo…stih postoji da traje i da se ne ugasi, da se nastavi …i bit će tako, kažem, slijedeći onu  Zolinu „Umjetničko djelo je kutak stvarnosti viđen očima jednog temperamenta“. A da, Jendričko ima baš taj temperament..

I crtice iz obrazloženja Povjerenstva:

“ Jendričko želi biti odmaknut od stvari i činjenica pojava i „vrijednosti“ koje su u trendu. Sljedom toga on će na jednom mjestu snatriti o svojoj „kućici“ koju će „izgradit“ a ta njegova nastamba „Nimalo se neće razlikovati od puževe.“ („Kućice iznad očeve kuće“).  Jendričko se znade referirati i spram drugih umjetničkih „grana“.

U tekstu „Vodena katedrala“ u tkivo pjesme uvodi pokojnog ali dugovječnog sisačkog slikara Slavu Striegla; pjesmu otvara stihovima: „Sisak je akvarel ispod kojeg / nazirem lice Slave Striegla“. Pri tom, Strieglu društvo pravi Slava Raškaj „koja gluha / čuje buku strasti izvora Kupe“. Kako Jendričko vidi sebe u tome slikarskom društvu?  On sebe vidi kao svojevrsnog pustinjaka koji obitava u „malom selu pokraj vode“ i toliko je zagnjuren u rijeku i vodu da u konačnici može sebe svjedočiti „u vodenoj katedrali“.