Kršćani: Progonjeni i zaboravljeni?!

Papinska fondacija, Pomoć Crkvi u potrebi (Aid to the Church in Need) humanitarna je organizacija Katoličke crkve koja podupire katoličke vjernike i druge kršćane koji su progonjeni, potlačeni ili u pastoralnoj potrebi, a koja je nedavno izdala novo izvješće o progonu kršćana za razdoblje od 2015. godine do 2017. godine i predstavila ga članovima radne grupe Europske pučke stranke za međureligijski dijalog čija je članica i hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir.

Prema podacima ovog izvješća vidljivo je kako je progon kršćana dosegao svoj novi vrhunac. Progon kršćana danas je u najrazornijem stadiju ikada zabilježenom u povijesti čovječanstva. Ne samo da su kršćani najprogonjenija vjerska skupina na svijetu, nego stalno rastući broj progona kršćana obilježava i neke od najgorih, ljudima zamislivih i izvedivih oblika mučenja i usmrćivanja. Zastupnica Petir istaknula je kako su nam podaci o progonu kršćana od prije već dobro poznati, ali tek detaljnim izvješćem ove vrste uviđamo koliko su oni zaista razorni. „Zapad ne može nastaviti svoju pasivnu politiku spram progona kršćana kada smo suočeni s ovakvim dramatičnim podacima”, rekla je Petir.

Dubinsko istraživanje provedeno je u 13 zemalja koje su najagresivnije spram kršćana, a to su: Indija, Kina, Sjeverna Koreja, Egipat, Pakistan, Eritreja, Saudijska Arabija, Sudan, Iran, Sirija, Irak, Turska, Nigerija. Posljedice ovog sustavnog i okrutnog progona sada počinju poprimati svoje prave oblike i izlaze na vidjelo svi užasi progona. U gotovo svim zemljama koje su predmet ovoga istraživanja podaci su pokazali da je nasilje i ugnjetavanje kršćana u konstantnom porastu s jedinom iznimkom koju čini Saudijska Arabija gdje je progon kršćana već u tolikoj mjeri užasan da je teško govoriti o mogućnosti pogoršavanja već očajne situacije. Prema podacima navedenog izvješća, pitanje Saudijske Arabije posebno je osjetljivo jer postoje dokazi kako ova država, oružjem koje kupuje iz zapadnih zemalja opskrbljuje islamističke terorističke skupine, poput Daesha koji provodi genocid spram kršćana, na što Zapad zatvara oči iz očitih ekonomskih razloga. Petir je već više puta takvo ponašanja nazvala licemjernim te je tražila raskidanje trgovinskih odnosa s državama koje financiraju teroriste.

U Iraku je egzodus kršćana toliko ozbiljan da je jedna od najstarijih crkava na svijetu na putu prema potpunom nestanku u sljedeće tri godine, osim ako ne dođe do dramatičnog poboljšanja situacije.
Ovaj isti egzodus prijeti opstanku kršćanstva u dijelovima Sirije, uključujući Aleppo, koji je prije bio dom jedne od najvećih kršćanskih zajednica na cijelom Bliskom istoku.

Zastupnica Petir iskazala je zabrinutost činjenicom da, dok su Daesh (ISIS) i druge islamističke militantne skupine vršile genocid u Siriji i Iraku, vlade na Zapadu i UN-u su propustile pružati potrebnu hitnu pomoć kako bi se genocid spriječio ili ublažio jednom kada je bio u svom punom jeku.

Međutim, prema navodima papinske Organizacije, tamo gdje je UN zakazao, u pomoć su uskočile razne kršćanske organizacije i druge institucije i zajedničkim snagama spriječile potpuno istrebljenje kršćanske prisutnosti u Iraku i drugim dijelovima Bliskog Istoka. Prema riječima zastupnice Petir „jedina nada koja ostaje je da će se potpunim porazom Daesha i drugih islamističkih skupina na Bliskom Istoku stvoriti uvjeti za povratak i oporavak kršćanskih zajednica kojima prijeti izumiranje“.  Ona ističe da je međunarodna zajednica zakazala u poduzimanju potrebnih koraka u sprječavanju genocida i kaznenom progonu njegovih počinitelja. Štoviše, inertnost u djelovanju i pomoći je u nekim UN-ovim kampovima išla do te mjere da je, prema izvješću Aid to the Church in Need, u jednom od kampova voditelj kampa uvjetovao ulazak i boravak kršćana u kamp s njihovim prilagođavanjem muslimanskim običajima. Onima koji su odbili prihvatiti muslimanske običaje zapriječen je ulazak u kamp. Nadalje, ovi kampovi su se pokazali posebno opasnima za kršćanske žene koje iz straha od silovanja odbijaju boraviti u kampovima u Libanonu – navodi se u Izvješću.

Još jedan od razloga pojačanog nasilja i ugnjetavanja kršćana porast je vjerskog nacionalizma koji se bilježi u zemljama poput Indije i Kine. U Indiji, prema primjeru navedenom u izvješću, progon je oštro porastao od uspona na vlast desničarske Hindu nacionalističke stranke Bharatiya Janata (BJP) koju je predvodio premijer Narendra Modi u 2014. godini. Kršćanima se u nekim dijelovima Indije onemogućuje pristup vodi, riži, pšenici, šećeru i drugim namirnicama potrebnim za opstanak ljudi, njihovih obitelji, ali i stada. Djevojčice čije obitelji odbijaju prelazak na hinduističke obrede često su puta predmet organiziranih silovanja od strane mnogobrojnih počinitelja. U Kini, gdje je predsjednik opisivao kršćanstvo kao “stranu infiltraciju” povećano neprijateljstvo prema crkvenim zajednicama optuženim za odupiranje kontroli vlade rezultiralo je sve većim uklanjanjem križeva s crkava i uništavanjem crkvenih zgrada. Neke regionalne vlasti zabranile su božićna drvca i čestitke. Sjeverna Koreja i dalje prednjači u počinjenu neizrecivih zločina protiv kršćana koji uključuju prisilno izgladnjivanje, pobačaj i vješanje kršćana na križeve nad lomačama te ubijanje bacanjem pred bager ili valjak na cesti.

Izvješće koje je u travnju 2017. izdao Istraživački centar Pew ukazuje da je broj država koje su pojačale državne restrikcije i društvenu netrpeljivost spram kršćana porastao sa zabilježenih 108 država 2014. godine na 128 država u 2015. godini. Državne institucije i krojenje politika ima važnu ulogu u stvaranju neprijateljske i agresivne klime spram kršćana. „U mnogim državama glavni progonitelj kršćana nisu terorističke skupine nego sam državni aparat”, rekla je Petir dodavši kako se u Izvješću posebno ističe Turska kao državu s kojom EU intenzivno surađuje.

Prema izvješću Aid to the Church in Need, najtužnija je možda činjenica da je ova mržnja spram kršćana toliko duboko ukorijenjena u počinitelje ovih monstruoznih djela protiv čovječnosti da se ne zadovoljavaju oduzimanjem dostojanstva i života živima nego sustavno i na najgori mogući način je usmjerena i protiv oskvrnjivanja grobova te iskapanja kostiju mrtvih kršćana.

Ukoliko ne ubijaju, siluju i na drugi način vrše genocid nad kršćanima,  islamističke organizacije oduzimaju novorođenčad kršćanskih obitelji te ih implementiraju u islamističke obitelji, a mlade djevojke prodaju u roblje.

Zastupnica Petir ističe da iz svega navedenog jasno proizlazi kako se problem neće riješiti samo borbom protiv terorističkih skupina što je prioritet budući da je progonitelj i državni aparat, ali i samo društvo. Zakoni o blasfemiji koji se koriste kao manipulacijsko oruđe za „zakonski legitiman“ progon kršćana, ali i školski kurikulum koji djecu od malih nogu uči mrziti kršćane primjeri su duboke ukorijenjenosti problema jer u državama poput Sudana, najveći progonitelj kršćana je upravo država te je Petir stoga pozvala na promjenu spornih zakona.