Misa zadušnica za vlč. Antuna Grahovara

Misu zadušnicu povodom 27. godišnjice mučeničke smrti vlč. Antuna Grahovara, župnika sisačke župe Pohoda BDM, predvodio je četvrtak 9. studenog u istoimenoj crkvi na sisačkom Viktorovcu biskup Vlado Košić. U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, biskupijski ekonom mons. Zdravko Novak, supsidijar katedralne župe preč. Milan Begić, župnik iz Prelošćice vlč. Damir Ceković, župni vikar katedralne župe vlč. Vedran Pejak Pašić i domaći župnik vlč. Ivan Grbešić koji je na početku i pozdravio biskupa istaknuvši da je ova župa posebna po tome što za nju na nebu moli mučenik, bivši župnik Antun.

Župnik Grahovar mučenički je ubijen u svome stanu u noći s 9. na 10. studenoga 1990. godine ubodom noža, a na misi i molitvi za, kako su ga nazivali, dobrog župnika Tončija, okupili su se uz župljane i brojni vjernici sisačkog kraja.

U homiliji biskup se prisjetio vremena u kojem je ubijen vlč. Grahovar istaknuvši kako je on bio prva žrtva koja je najavila što će se uskoro dogoditi u svoj brutalnosti srpske agresije na Hrvatsku jer je još u kolovozu te godine započela tzv. balvan revolucija. „Naš je sisački kraj osobito bolno doživio ovo svirepo ubojstvo katoličkog svećenika koji nikome nije činio nikakva zla, ali je trebao biti ubijen kao opomena ili prijetnja strahom da se naš narod uplaši onoga što se spremalo čitavoj našoj domovini.

U Sisačkoj biskupiji je ova godina proglašena Godinom bl. Alojzija Stepinca. Naš je sveti Blaženik doživio sličnu sudbinu: progon i ubojstvo pastira da bi se prestrašilo stado, a teror koji je zavladao trajao je najprije 45 godina, a onda se poslije krvavog Domovinskog rata nastavio i traje i danas. Da bi narod podnio taj strašan i krvavi progon, koji je nametnut našem narodu, morao je pasti žrtvom veliki pastir, kardinal Alojzije. Možda to svi ne znaju, on je smetao krvnicima žednima krvi onih koji u Krista vjeruju, ne samo da ga zatvore i tako mu onemoguće djelovanje, nego oni su bili odlučili i ubiti ga. Ubijali su ga polako, trujući njegovo tijelo te je prerano umro. Izvađeno mu je u 6 godina 36 l krvi, a pijavice koje su mu stavljali, za razliku od drugih, poslije bi gotovo sve uginule. I što su mu napravili kad je umro? Kardinalu su se iživljavali na mrtvom tijelu, masakrirali su ga prigodom obdukcije, razbili su mu lubanju i izvadili mozak te sve unutrašnje organe, zatim su ulili u mrtvo tijelo tekućinu od koje se sav skelet gotovo posve raspao. A sve su unutrašnje organe uništili. Zar su se progonitelji bojali i mrtvih kardinalovih ostataka ne bi li i oni svjedočili protiv njih? Znakovita je sudbina kardinalova srca.

Među liječnicima koje su okruživali udbaši na obdukciji našao se i jedan Nijemac, dr. Grünwald koji je odlučio spasiti kardinalovo srce. I uspio ga je sakriti i poslije predati predstavnicima Nadbiskupije. Nekoliko su dana kardinalovo srce čuvale sestre milosrdnice u Zagrebu u svom samostanu u Frankopanskoj, no Udba je doznala gdje se skrivalo srce, uzela ga je i u svom sjedištu u Zagrebu –spalila! Koja brutalnost“, ustvrdio je biskup upozorivši kako su ljudi koji su slovili kako bliski prijatelji pokojnog Antuna preko noći se okrenuli protiv nas. „Jesmo li im kakvo zlo učinili? Koliko znam nismo, ali izgleda da im smetamo, kao i puna istina o Antunu i Domovinskom ratu…“

U nastavku biskup se osvrnuo i na susret s vodstvom Grada Siska i njihovu zabranu postavljanja spomenika bl. Alojzija Stepinca ispred sjedišta Biskupije. „Prošli sam tjedan bio u upravi našega Grada s molbom da dobijem suglasnost da podignemo spomenik našem svetom Blaženiku kardinalu Alojziju Stepincu na Trgu bana Jelačića. Na tom trgu pred Velikim Kaptolom su nekada stajala, redajući se jedan za drugim, kako su se izmjenjivali režimi, tri spomenika. Odgovor je bio kako danas više nema tu mjesta za spomenik!

Ne razumijem, nema novog projekta prema kojem je to tako, te se pitam: kome bi usred Grada Siska smetao spomenik bl. Alojziju Stepincu, koji mu želi podići biskupija kao biskupu mučeniku, velikom dobrotvoru i spasitelju mnoge djece u sisačkom prihvatilištu 1942-1943. i ‘simbolu čitave naše patničke nacije’ (Benedikt XVI.)? I zar nije logično da to mjesto bude upravo tu gdje je središte Biskupije, pred Ordinarijatom? Ali vidite, postoje još potomci onih koji su ga progonili, koji su ga mučili i ubili, koji su mu srce spalili i – koji ga ne žele vidjeti! Vrijeđa li to nas katolike, kojih je ovom gradu 81%? I pitaju li se oni koji upravljaju našim gradom, imaju li oni pravo provoditi svoju samovolju i nametati svoju ateističku ideologiju većini ili su pozvani svima služiti i za sve se jednako brinuti? Očito, ne samo da SPC ne voli našeg svetog Blaženika, jer mu – po meni – ne može oprostiti što se javno zauzimao da i Hrvati, kao i svi narodi svijeta, imaju pravo na neovisnu i samostalnu državu, nego i današnji mentalni komunisti koji su Pravednika osudili i koji bi i nas uklonili da mogu. Ali ne mogu“, zaključio je biskup te dodao kako bl. Alojzije Stepinac i mučenik Antun Grahovar svjedoče i mrtvi kako se ne može silom nikoga slomiti tko vjeruje, tko je sav izručen u ruke Božje. „On na kraju pobjeđuje, a progon i strah koji pri tom pokazuju progonitelji, samo je znak da su i sami svjesni da ne mogu pobijediti“.

(SV)