“Nesvjesno, postavila je samu sebe u najbesmislenije i najtragičnije sučeljavanje: s jedne strane bila je ona, a s druge ono što se nazivalo “umjetnost” njezina sina.”
U svom zadnjem romanu, Lutka (Kukulla, 2015.), Ismail Kadare, pisac koji je već gotovo pola stoljeća najpoznatiji glas albanske književnosti u svijetu, vodi nas na intimno putovanje kroz svoj život, stavljajući u prvi plan svoj složen odnos s majkom, krhkom i tajanstvenom poput „papirnate lutke“.
Nakon što je sa sedamnaest godina stupila u sporazumni brak, Kadareova majka, prostodušna i nesigurna djevojka koja je u romanu nazvana Lutka, useljava se k svome mužu u veliku i otmjenu obiteljsku kuću obitelji Kadare, u kojoj je kasnije odrastao i sam pisac. Opterećena surovim patrijarhalnim običajima, uzajamnom netrpeljivošću svoje i muževe obitelji, a napose činjenicom da je prisiljena živjeti pod budnim okom svoje nemilosrdne svekrve, Lutka sve više osjeća da je kuća, kako ona sama kaže, „proždire“.
U ovom autobiografskom romanu, netipičnom unutar dosadašnjeg Kadareova romanesknog opusa, pisac se još jedanput vraća u svoj rodni grad Đirokastru, ali ovaj put da bi ispričao priču o svome odrastanju, školovanju, počecima književne karijere, kontroverznoj vezi i braku sa svojom suprugom Helenom, također spisateljicom, njihovu političkom emigriranju u Parizu, no ponajprije priču o vlastitoj obitelji. Riječ je o romanu koji bismo, posluživši se autorovim ironičnim stilom, mogli shvatiti kao kroniku nekoliko velikih nesporazuma…
Roman možete kupiti u VBZ online trgovini i knjižarama diljem Hrvatske!
O autoru:
Ismail Kadare rođen je 1936. u Đirokastri na jugu Albanije. Studirao je književnost na Sveučilištu u Tirani, a potom i na Institutu Maksim Gorki u Moskvi. Nakon povratka iz Moskve, početkom 1960-ih zapošljava se kao novinar i urednik u Tirani te počinje objavljivati poeziju i kratke priče te već tada stječe status jednog od vodećih književnika u Albaniji. Njegov prvi roman, General mrtve vojske (1963.), postigao je velik međunarodni uspjeh i osigurao mu status svjetski poznatog pisca.
Djela su mu prevedena na više od trideset jezika i objavljena u četrdesetak zemalja, a među najpoznatijima su Tvrđava (1970.), Kronika u kamenu (1971.), Krvavi travanj (1980.), Palača snova (1981.) i Koncert na kraju zime (1988.). Radnja njegovih romana vezana je uglavnom uz Balkanski poluotok (osobito Kadareov rodni grad Đirokastru), njegovu povijest i legende, pri čemu se kao pisac nerijetko koristi alegorijom, ironijom, satirom i sličnim književnim postupcima kako bi izbjegao političku cenzuru tadašnjeg komunističkog režima. Za svoj književni rad nagrađen je brojnim međunarodnim nagradama (Nagrada Cino Del Duca, 1992.; Nagrada Man Booker International, 2005.; Jeruzalemska nagrada, 2016.).
Od 1990., nakon što je zbog sukoba s tadašnjim komunističkim režimom bio prisiljen emigrirati iz Albanije, živi u Parizu. Član je Akademije moralnih i političkih znanosti u Parizu od 1996. godine, a 2016. dodijeljeno mu je odličje francuske Legije časti.
O prevoditelju:
Shkëlzen Maliqi (Škeljzen Malići), kosovsko-albanski filozof, politički analitičar i povjesničar umjetnosti rođen je 1947. godine u Prizrenu na Kosovu. Diplomirao je filozofiju na Sveučilištu u Beogradu, gdje je živio do početka 1980-ih, nakon čega se seli u Prištinu. Autor je sedam knjiga i dugogodišnji prevoditelj s albanskoga na hrvatski, bosanski i srpski.
Među njegovim važnijim prijevodima su Raspirivanje vremena Bedrija Hyse (Beograd, 1988.), Bijeli saraji Vehbija Kikaja (Sarajevo, 1989.), Živjeti Alija Podrimje (Sarajevo, 1989.), Palata snova Ismaila Kadarea (Sarajevo, 1991.), Gozba Bashkima Shehua (Beograd, 2003.), Antologija savremene albanske književnosti na Kosovu: Iz Prištine, s ljubavlju (Beograd, 2011.) i Aporije moderne: kritika velikih priča Astrita Salihua (Zagreb/Priština, 2013.).
U sklopu Booksina projekta „Revija malih književnosti“ preveo je 2014. godine dvanaest priča nekoliko albanskih književnika i književnica (među ostalima, Eljana Taninija, Artija Lushija i Lindite Arapi).
Promidžbeni članak