Nismo prošlost
Iz hotelske sobe
ne vidim do vode
taj pijesak koji gaziš
ionako postat će blato
jutros moje ruke strepe
kao i onog dana
precizno banalno
osjećam kako te volim
među prstima razapet
udarima tvog tijela o vodu
vraćaš se tragom
izlomljene svjetlosti
da me spasiš
urušenog u maticu rijeke
povjerovao sam
ni bez oprosta nismo
prošlost srca rijeke
Odlučnost
Poljima jezdim kao tvojim dlanovima
noćas obilno natopljenim rosom
moram ih držati širom otvorenim
kako bi se suho svemirsko oko moglo ovlažiti
i osvježeno pogledati nas do prepoznavanja
u svojim snovima kojima kaska našim ranama
melankoličnim kao da su se napušile trave
s nekim klincima koje posvajaju tišine pustinja
kojima otkačeni jure na sanjkama kroz pijesak
vičući donosimo proljeće svijetu od kojeg bježimo
ubrzavajući penjanje svakim klasom tamne pšenice
čvršće te stišćem za ruku
odlučno zabijajući nož u srce apatije bez iluzije neba.