“Draga braćo i sestre,
Čestitam vam svima i želim blagoslovljen i radostan Božić! Božić je blagdan kojim slavimo i obilježavamo jedan povijesni događaj koji ima također i nadpovijesno značenje. Riječ je dakako o rođenju Isusa, našeg Spasitelja, koji se rodio u Betlehemu od Djevice Marije.
Premda mi taj događaj slavimo s velikom radošću i idealiziramo uvjete, tada to nije bilo ni malo idealno rođenje. Trudna majka Marija, zajedno s mužem Josipom, obija pragove betlehemskih svratišta i obitelji, ali njima vrata ostaju zatvorena. Sigurno je razlog bio i taj što je tih dana bilo puno gostiju, budući da je car August naredio popis stanovništva, a on se morao provesti tako da se u određenom gradu popišu svi koji su bili porijeklom iz toga grada. Tako, budući da je Josip bio iz roda Davidova, morao je zajedno s Marijom iz Nazareta, koji je na sjeveru zemlji, poći na jug, u Davidov grad Betlehem. I tu se rodio Isus, ali u jednoj pastirskoj štali, budući da „za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (Lk 2,7). To je veoma žalosna rečenica u Svetom pismu, naime, dolazi na svijet sam Bog, a ljudi mu zatvaraju vrata. Na drugom mjestu sv. Ivan evanđelist kaže: „k svojima dođe, i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1,11).
Mi smo svi ljudi, njegova djeca, a postavši čovjekom Bog je postao i naš brat, no to ljudi nisu upoznali. Ipak, ne svi. Jer kaže dalje evanđelist „onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“ (Iv 1,12)
Riječ je dakle o duhovnom primanju, otvaranju srca, a ne tek vratiju. To da Gospodina ljudi jedni primaju a drugi ne primaju događa se i dalje kroz povijest, nakon tog povijesnog događaja. Zato je njegov dolazak također nadpovijesni ili nadvremenski, pa i svevremenski. I danas smo mi pred izborom: hoćemo li otvoriti vrata svoga srca Gospodinu koji dolazi ili ćemo ih zatvoriti.
Mi smo slobodni učiniti što hoćemo, ali naša odluka nosi posljedice. Ako ga primimo, mi postajemo djeca Božja. Ako pak se zatvorimo i odbijemo Krista koji dolazi, mi izabiremo samoću i biramo odbačenost.
Ovogodišnja proslava blagdana Božića događa se u okolnostima koje čitavo društvo, i nas vjernike katolike, stavljaju pred mnoge izazove. Ako bih prvo počeo s odlaskom naših ljudi, osobito mladih i mladih obitelji, u inozemstvo, morao bih ustvrditi da je taj egzodus doista zabrinjavajući jer tako hrvatsko društvo ostaje bez svoje budućnosti. Možemo povući paralelu s odlaskom Svete obitelji, dakle Josipa, Marije i djeteta Isusa, iz Izraela u Egipat, no okolnosti te emigracije bile su potpuno drukčije. Isusa je progonio kralj Herod jer ga je smatrao konkurentom na prijestolju te ga je želio ubiti. Josip je o tome bio obaviješten od samog neba te je odmah poslušao Božji glas i „uzeo dijete i majku njegovu“ te otišao u Egipat, u kojem se Sveta obitelj zadržala do časa kad je umro njihov progonitelj i potom se vratila u domovinu.
Mogli bismo reći da je njihovo napuštanje domovine bila politička emigracija, dok je današnji odlazak naših hrvatskih ljudi u inozemstvo više ekonomska emigracija. Naši ljudi odlaze iz zemlje zato što u svojoj domovini ne nalaze posla ili zato što se nadaju da će u inozemstvu naći bolje plaćeni posao i bolje uvjete za život. Često se te nade temelje na promidžbi koja nije jednaka sa stvarnošću te se mnogi razočarani vraćaju, no o tome se toliko ne govori. Ako jedne godine iz zemlje ode preko 200 tisuća ljudi, to je u nekoliko godina stvarno ogroman manjak, i to mladih radno sposobnih ljudi, što je uistinu velik problem.
Dakako, ako se u zemlji ne omoguće dobri uvjeti za život i rad, tada se može govoriti i o političkim razlozima tog egzodusa, te se može reći i da je u pitanju njihova egzistencija. Problem je također u tome što tu veliku nevolju odgovorni uopće ne vide niti smatraju tragičnom, dapače ponavljaju da se to očekivalo, da je tako bilo u svim zemljama koje su ulazile u EU… no mi smo mala zemlja i ako se hitno ne promijene uvjeti na bolje, nestat će nas!
Još treba reći i to da oni koji odlaze iz zemlje u raznim anketama izjavljuju da ne mogu podnijeti nesigurnost, nemoral političkog sustava, krivi sustav odgovornosti odnosno neodgovornosti u javnom životu. To ljude možda i najviše razočarava. Slušajući svetog Ivana Krstitelja prošle nedjelje u Evanđelju, čuli smo kako on savjetuje svima koji mu dolaze, da ih on pripremi na dolazak Spasitelja, kako trebaju biti pošteni, kako trebaju biti u svojoj – i javnoj i vojničkoj – službi zadovoljni onim što imaju, a ne pohlepni.
Zato nas sve Preteča Gospodinov kao onaj koji najavljuje dolazak Spasitelja poziva na obraćenje. Nikad nije kasno, treba samo poslušati Gospodina i njegove proroke! Teško demografsko pitanje u našoj domovini otvara mnoga razmišljanja, traži hitno osvješćivanje svih i adekvatno konkretno djelovanje, i to puno ozbiljnije negoli se to čini. Kad brod tone, treba nešto hitno i konkretno učiniti…
Gospodin Isus, premda Sin Božji, rodio se kao čovjek, sišao je s neba i došao k nama ljudima, s nama dijeliti našu sudbinu, siromaštvo, progonstvo, život u obitelji; pozivao je ljude na obraćenje, svjedočio im je o Bogu i njegovom kraljevstvu, tražio da ga slijede; pred svoje učenike je stavio velike i teške zahtjeve, bio je spreman i na samu smrt ali nije odustao od svojeg poslanja, na kraju je bio nevin osuđen i zaista bio raspet i umro da bismo mi živjeli. On dakle nije ostao na nebu gledajući bespomoćno kako ljudi srljaju u propast, kako nestaju i samo nad njima plakao i osuđivao ih. Bog je pohitao u susret čovjeku želeći ga spasiti! To je sadržaj Božića: „Bog sam hita da nas spasi“. Bog nije dopustio čovjekovu propast pasivno mu prepuštajući njegov usud, nego se aktivno uključio u njegovu sudbinu čineći sve da mu pomogne i izvuče ga iz zla. Nije se obazirao na moguće kritike, što se on ima miješati u život ljudi i čitavoga svijeta, on je došao i umiješao se!
To je i naša zadaća. Božić sve nas, dragi prijatelji, uči da smo pozvani aktivirati se, ne dopustiti da nas razočaranja i prijevare umrtve i učine ravnodušnima, da budemo pasivni i samo promatramo sebe i druge kako nas zlo obuhvaća i već svladava. Ne! Mi moramo nešto učiniti! To neka bude i naš zaključak ovog Božića.
Kad gledamo nepravde i čudimo se kako je to moguće da se na primjer toliko godina nakon Drugog svjetskog rata i već lijepi broj godina nakon Domovinskog rata, neprestano ponavljaju laži i izmišljaju događaji, pomislimo i zavapimo: Nebesa, otvorite se!
Da, nebesa su se otvorila, već davno, prije 2018 godina kada se rodio Spasitelj, Krist Gospodin. On je upravo zato došao – da ispravi sve laži i nepravde, da posvjedoči za istinu jer samo će nas „istina osloboditi!“ No, takvog Mesiju ne žele oni koji umjesto priznanja vlastitih zločina, zabluda i laži, druge optužuju i utapaju u zlo.
No, Gospodin je rekao svojim učenicima: „Ne bojte se! Ja sam pobijedio svijet!“ Doista, tko Gospodina Isusa prihvati i slijedi, ne treba se ničega bojati, u njega se pouzdati znači biti spokojan, siguran i miran. Taj mir je upravo dar novorođenog Spasitelja, Božića.
On dolazi u svako srce, on želi doći u svaki dom, u svaki narod, u čitav svijet. Spasitelj želi biti prisutan i u našim školama, u našim uredima, u gospodarstvu i politici.
U hrvatskom zdravstvu postoji problem djece oboljele od spinalne mišićne atrofije. Tom problemu bismo željeli da se još ozbiljnije pristupi s osjećam da se radi o najosjetljivijoj populaciji.
Također još uvijek je u nas neriješen rad trgovina nedjeljom. Koliko je to teško pitanje, znaju svi oni radnici i ponajviše radnice koje moraju dežurati u trgovinama onda kada svi drugi imaju slobodan dan da budu sa svojom obitelji. Neka sve obitelji budu zajedno u sve nedjelje kao i na božićne blagdane!
Isus je bio emigrant, morao je bježati iz svoje domovine, zajedno s Marijom i Josipom. Pitanje migracija danas je veliko i goruće pitanje ne samo za Hrvatsku nego i za Europu i čitav svijet. Pitamo se kako tu pomoći ljudima koji trpe. Svakako mi smo kršćani pozvani na sućut i prepoznavanje onih kojima je pomoć potrebna, priskočiti im u pomoć i dati što imamo, nahraniti ih ako su gladni, napojiti ako su žedni, dati im odjeću i obuću ako su goli i bosi. Međutim, sam je Papa Franjo, koji neprestano poziva na milosrđe i brigu za konkretnog čovjeka, na povratku iz Estonije rekao da trebamo u odnosu na veliki val migranata biti oprezni i ne dopustiti da oni ugroze stabilnost i mir u zajednicama u koje dolaze.
Ne znamo odgovor na mnoga pitanja, ali postavljamo ih samome Gospodinu koji dolazi da nas spasi, da nam donese rješenje, jer ako je ikome, onda je njemu stalo do nas, do naše sigurnosti i mira, do naše slobode i pravde, do zajedništva među ljudima i do zajedništva s Bogom.
Dođi, Gospodine Isuse! Maranatha, dođi i oslobodi nas: oslobodi nas od svih naših zabluda, od naših nemoći i prijevara, od oholosti i zlobe, oslobodi nas od lakovjernosti i bezvoljnosti, od ravnodušnosti za Tebe i Tvoju volju.
Molimo Te za našu domovinu, za odgovorne u njoj da slijede Tebe i Tvoj nauk ljubavi, da se umnoži dobro.
Molimo Te, Gospodine Isuse, dođi kao naš Kralj i Gospodar, kao naš Učitelj i Ozdravitelj, dođi kao naš Spasitelj i svijeta Razveselitelj!
Neka je blagoslovljen Tvoj dolazak svakoj duši koja Te traži, svakom čovjeku koji još luta i ne nalazi mira, koji je zaveden i traži istinu, koji bi se želio osloboditi svojih navezanosti i ovisnosti, koji je sam, koji tuguje i traži razumijevanje. Dođi i pokaži svakome da si Ti pravi i jedini Prijatelj, onaj koji donosi mir i oslobođenje.
Neka nam svima Novorođeni Spasitelj donese mir i obraduje svako srce! Svima SRETAN BOŽIĆ!”
