“Kazao si dragi Ivica: “Svi smo u životu imali svoje stablo na koje smo se htjeli popeti i osvojiti ga ili se pod njega ili u njega skloniti”. Ti si večeras bio naše stablo ispod kojega smo se sklonili u radosti sjećanje na tebe i na tvoju veličanstvenu umjetnost. Najljepše je to što je pod tim stablom, poslije popodnevne nastave došla mladost, naši učenici, gimnazijalci kojima smo odmah podijelili tortice.
Da, na samom početku da se okrijepe i da mogu slušati nadahnuto kazivanje dr. Borisa Vrge, koji je zagledan u tvoje radove i u nas govorio o tvome mladenačkom dvorištu u Komarevu iz kojega si crpio motive dajući nam ih u savršenoj slici, grafici, skulpturi ili u ilustraciji. Mlade je Boris podučio i o svilotisku, sitotisku i drugome a oni stisnuti ko u košnici začuđeno slušali. Bio je tu i Ivan Novak kolega grafičar koji je postavio izložbu.
Bilo nas je puno, neki su morali i vani stajati ispred tvoje Matice hrvatske Sisak, čiji si bio član, čekajući red da uđu.
Pjesnikinja Biserka Goleš Glasnović govorila je emotivno o vašem prijateljstvo o tvojoj radosti kad si pogledao korice zadnjih Riječi a na njima pjesma posvećena tebi i Ferdi Ćusu. Slavko Jendričko se razbolio, ali poslao je pjesmu posvećenu tebi da je pročitamo. Čitala je Franka, tek je stigla s kolegicama i kolegama iz škole i odmah je prihvatila izazov. Bila je sjajna! Nakon nje naš dožupan, tvoj imenjak, Ivan Celjak inventivno je zaokružio govorenje o tebi: dobrom čovjeku i velikom umjetniku te je otvorio izložbu.
Došle su mnoge Siščanke i Siščani, tvoji prijatelji i susjedi iz Komareva… svi smo bili stisnuti pod tvojim stablom i u mislima s tobom! Hvala za sve što si nam darovao, sklonjeni u krošnju tvoga stabla hrabro prkosimo nedaćama!” (Đurđica Vuković)
