Od rane mladosti zatočenik Velike književne Rusije, a zapravo u svojoj umjetničkoj biti istinski zaljubljenik u ruski futurizam i zaumnu poeziju: Majakovskog, Kručoniha i Hljebnikova, Josip Sever, potkraj svog kratkog života, u pjesmi „Sablast Europe kruži komunizmom“, proročki dijagnosticira posvemašnju trulež i nadolazeći rasap komunističkog imperija, SSSR-a i njegovih satelita, istodobno navješćujući proljeće demokracije na Istoku:
„Dok sablast Europe kruži komunizmom,
Na Istoku se ovo sada proglašava šizmom
A Treći Rim je totalna krečana.“
Citiranim stihovima, neofuturist Sever, kao da se u svom posljednjem dahu odlučio obračunati s ideološkim obrascem totalitarnog društva, a u ime ruske avangardne poezije koja je u zaostaloj carevini sanjala carstvo slobode, da bi ubrzo po uspostavi boljševičke vlasti doživjela zatočenost u neslobodi novog društvenog sustava.
A kada govorimo o Josipu Severu, o njegovoj poeziji i o njemu privatno, moramo jasno naznačiti: Severov eksteritorijalni duh u svojoj slobodi i nije se mogao ugurati u bilo koji strogi ideologijski okvir. Meni osobno, u intimnim trenucima, znao bi kazati: „Ja sam slobodno okrenut samo Bogu.“
Daleki Istok, geografski i poetički preciznije: Kina, maštalačka Azija, druga je, neizbrisiva, strana lica Severove poezije i osobnog iskustva.
Kina svojim razlikovnim potencijalom materijalnog i duhovnog, u Severovu duhu žestoko trepti, i dodatno napinje njegov futuristički, do zlatne niti utanjeni i raspeti jezik. Sintagma raspeti jezik možda je sretno pogođen izraz za sveti trokut Severove poetike, u zvjezdanim trenucima njegovih stihova kojeg čine iskustvo ruske avangarde, istočnjačka filozofija i osobno raspeti Josip Sever.
A kada se je u knjigu mrtvih, na Parnasu groblja u Komarevu, upisao Severov sveti trokut, ostali smo mi, goli, u ovoj krvavoj ratnoj bici, osiromašeni na križu unezvijereno buljeći u fragment njegove pjesme „Bitka“:
„tu ne puši se hašiš
krv se puši
i već si drugi
kad se mača mašiš“
Tijekom rata povremeno sam obilazio Komarevo, groblje u Komarevu, rodnu (hrvatsku) korablju Josipa Severa u Blinjskom Kutu.
Pri prvoj posjeti Komarevu, neizbježnom groblju i Severovoj rodnoj kući, na ulazu u selo, nespremnog, iznenadilo me je carstvo pustoši u kojoj vlada zaumna tišina; tišina u kojoj razvidno čuješ fino tkanje vlastita živca.
Na cesti i kućama svježi ožiljci od gelera granata, od kasetnih i napalm bombi. Jutarnja maglica zastire oku pogled dublje u prazna dvorišta, bez ljudi, blaga, mačaka, peradi i pasa. Na poljima kukuruz žut, neobran, počinje da crni. U jednom od dvorišta, nevidljiv, opako je zalajao pas. O, Bože, lavež tog psa doživljavam kao ciničnu onomatopeju očajnog ljudskog glasa.
Osjećam, Komarevo je ohlađeno, temperatura njegova bila spustila se ispod ništice. Kroz glavu mi prostruji izdajnička misao; nitko i nikad te neće izbaviti iz hladnjaka, selo moje. Taj osjećaj traje kratko kao, uostalom, i svaki drugi trenutak ljudske slabosti. I ja imam potrebu nebu reći urbi et orbi; odviše je u Komarevu hrabrih dečki da bi ga pojelo ovo privremeno kraljevstvo pustoši.
Na blinjskom mostiću, koji je pod stalnim budnim okom snajperista, unutarnjim bodrim glasom pjevušim Jožine stihove:
„o reci riječ i vlagu oka spusti
da se razjača i obasja
ovaj pejzaž koji će musti
duga upornost jednog klasja.“
S ceste se vidi: Severova kuća pogođena je direktno u krovište. Ulazim u kuhinju. Na stolu prašina od usitnjene žbuke. Prevrnut stolac. Na potamnjelom zidu plakat s Jožinim likom. Prisjetim se: na dan njegova pokopa na zid ga je stavila njegova sestra Vlasta. Plakat je začudno čist. Na podu opažam dvije (prazne) rakijske čašice. U prozoru blješti neoprana čaša.
Osjećam prazninu i nelagodu: okrećem se besciljno na mjestu, bacim pogled na ulicu, i brzim koracima krenem uza stepenice na kat.
Gore u korablji, iznad kreveta, na stropu crni se rupa od granate. U sobi je užasan nered. Štošta bi čovjek mogao ponijeti i spasiti iz tog nereda. Ali ja se osjećam kao promašeni Noa: samo gledam, samo gledam! Zapravo, ne vidim ništa. Usprkos mraku u sebi odlučujem svratiti na groblje. Desno od ulaza na groblje je rov. U njemu opažam poznato lice. Na rovu leži pas. Otpozdravim i ulazim među mrtve. Do Severova groba prolazim pokraj mojih mrtvih: Matije, Mare i (strica) Slavka Jendrička.
U Jožin grob gledam hladan kao grob. No, valjda mu je razvidno da me nije svladala mržnja, tek da iz dubine svoga bića zračim prezir prema svima koji nas ovim nametnutim ratom pokušavaju mentalno i duševno retardirati. Nadasve prezirem njihovo vlastohleplje koje je rezultiralo luđačkom mržnjom na sve naše.
Uho osuto injem između križeva disciplinirano osluškuje detonacije iz daljine. Sve bliže strvinarske detonacije upućuju me na tvoj stih: “zvuci su vuci.“
Cijela banijska fronta, od Sunje do Glinskih poljana, uzbibana je djelovanjem artiljerije.
Krenem ka izlazu. Poslije nekoliko koraka okrenem se, i iz svega glasa zavičem: Josipe, umjesto karanfila, ostavljam ti bombu na grobu.
Iz knjige „Novčić za Harona“, 1995. Na naslovnici knjige objavljen je crtež Slave Striegla.
Čitajući ovih dana ponovno ovaj esej, iz mene je u hipu izletjela pjesma kojom obilježavam tridesetu obljetnicu smrti stožernog hrvatskog pjesnika rodom iz našeg zavičaja.
Slavko Jendričko
GDJE SI, GDJE SMO
Zlatno poslijepodne tvoje smrti
čini spokojnim cvijeće koje stavljam
podgrijanim prstima u prostor
kojeg nikako ne mogu odrediti
definirati potokom iznad zemljinog
omotača kroz čiju ozonsku rupu tečem
plivam uzvodno nizvodno zvucima
Severovog kćerkinog lisnatog jezika
dok gore planeti jezivih vučjih zvukova
pridignut s grobne postelje s cvijećem
sviram blagu sreću nisam zaboravio
prezirali smo za života hladnoću tuge.
Foto: Sanja Pilić