Sisački biskup Vlado Košić predvodio je, na Veliki petak 19. travnja u katedrali Uzvišenja svetog Križa u Sisku, obrede Muke Gospodnje. Uz biskupa u obredima je sudjelovao i generalni vikar Biskupije mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karača, đakon Ivan Ćorić, bogoslovi te brojni vjernici.
Nakon izvještaja o Isusovoj muci i smrti iz Evanđelja po Ivanu, koji su na otpjevali vlč. Robert Jakica i bogoslovi Fran Bijelić i Kristijan Pezić uz pratnju Biskupijskog zbora pod ravnanjem prof. Jelene Blašković, prigodnom homilijom okupljenima se obratio preč. Karača istaknuvši kako je Crkva danas u velikoj šutnji. „Crkva Kristova, to smo mi sabrani ovdje večeras na spomen Kristove mukem osjećamo se kao zatečeni, svjesni da ne možemo dokučiti strahotu, ali i izvanrednu uzvišenost ovoga trenutka i Božje veličine. Muka, smrt i Uskrsnuće Isusa iz Nazareta može se promatrati kroz razne vidike. Jedan od manje spominjanih segmenata Vazmenog trodnevlja je izuzetna količina nježnosti koja se pojavljuje u tom surovom događaju. Prepuna dirljive nježnosti i ljudske topline je Isusova velikosvećenička molitva, njegov govor na Posljednjoj večeri u kojoj pokazuje svu svoju ljubav prema Ocu i prema onima koje mu je Otac darovao. Pranje nogu učenicima je osobit znak ljubavi, a žrtva Šimuna iz Cirene pak je trenutak u kojemu čovjek odlučuje pomoći bratu čovjeku nositi njegovu muku. Još nježnija je gesta žene nazvane Veronika koja se usudila istrčati pred razularenu masu i vojnike izvršitelje smaknuća, da bi Isusu otrla lice i omogućila mu da izdrži do kraja“, rekao je katedralni župnik te dodao kako je od svih posebno izvanredan trenutak i primjer nježne brige za čovjeka, briga raspetog Krista za svoju majku.
Na kraju propovjednik je rekao kako mi na žalost danas živimo u vremenu očitih grubosti. „Živimo u vremenu u kojemu je sve manje dobrote, brige i ljubavi prema drugima. Živimo u vremenu u kojemu se blagost smatra slabošću, a sućut i razumijevanje nerazboritošću. U takvom vremenu živimo i stoga je na nama kršćanima da u ovaj surovi svijet unesemo ljepotu, da unesemo nježnost. Ne bojmo se pokazivati ljubav i dobrotu prema bližnjima“, rekao je Karača.
Uslijedilo je klanjanje križu, za vrijeme kojega je zbor pjevao korizmene napjeve što je doprinijelo snažnom iskustvu sjedinjenja s Isusovom patnjom.
