Kao da sam rođenjem dobila neki sabotirajući mehanizam koji bi se aktivirao u svakom pokušaju da budem sretna. Svaka natruha sreće upalila bi crveno svjetlo i oglasio bi se alarm za opasnost. Mehanizam bi se uključio i zatro svaki taj uzaludni pokušaj u samom nastajanju. Ponekad bih osjećala kao da uistinu bezbožna bića nisu u stanju osjetiti Milost, taj neopisivi Dar Života koji nam je svima dan.
Samo bi se bezbožnici osjećali zatočeno između svjetova tumarajući u tom vječitom čistilištu. Ni živi ni mrtvi. Nikad pravo ne živeći kao da su umjetno održavani na aparatima u vječnom prividu života. Što je život ako ni ne znaš da živiš?
Što je bio život zapravo? Što je značilo pravo živjeti? Zasigurno osjećati. Osjećati mekoću trave pod bosim nogama, toplinu pijeska, osjećati vjetar u kosi i ljubav kao blagoslov. Osjećati da jesi, da znaš tko si i zašto postojiš. Osjećati da pripadaš i da si shvaćen i voljen bez obzira na sve nesavršenosti. Osjećati da vrijediš i da znaš što je to što te pokreće i od čega ti srce brže zakuca. Ne zvuči toliko nedostižno, a ipak, nekako, bilo je.
Čuti dječji smijeh i ono neopisivo milo trčanje u zelenim gumenim čizmama i predugoj jakni, radosno cičanje i skakanje po blatnim lokvama, promatranje mrava podno debla, gledanje tvojih sinova i njihove ruke pune ljubavi oko tvoga vrata, njihove večernje zahvale pred spavanje koje obavezno sadrže tebe kao osnovni sastojak sreće i sklada Svemira, zahvalnost tih anđeoskih bića na tome što Ti postojiš.
Sve to kao daleki odjek odjeknulo bi i u mome srcu. Kao daleka uspomena na nešto predivno, kao slika sreće viđena u foto albumu, kao zamagljena iluzija, nešto prekriveno maglom, tu, nadohvat ruke, a opet dovoljno samoživo, nedokučivo i neuhvatljivo poput duge. Nešto što se usprkos tome što postoji ne uspijeva materijalizirati. Postati stvarno.
Postoji samo kao san o sreći. Postoji samo u snovima u kojima si i ti netko drugi. Netko jednostavan s mirom u srcu, netko blagoslovljen time da osjeti. Da osjeti proživljenu ljepotu, a ne da je samo definira i svrsta u neku od ladica s etiketom. Ladicu s dječjim osmjesima, smeđim očima, blagim, narančastim pogledima, ladicu s gumenim čizmama, predugom jaknom i blatnim lokvama, ladicu sa zahvalama i dječjim zagrljajima. S jedva čujnim odjekom u srcu.
Putovanje do moje srži bilo je poput putovanja u središte Zemlje; milijunima kilometara daleko, često bez povratka. Sva ta ključala lava prijetila je da će rastopiti i taj preostali, vanjski dio mene ako se previše približim samom središtu Sebe. I onda ostajem daleko na distanci bojeći se što ću naći ako dođem previše blizu. Svojoj srži. Svojoj biti. Sebi.
Svi ti osjećaji gomilali su se unutra oduvijek i svakakvih se tu čudovišta i demona moglo naći. Ali bez obzira na strah, koliko god ih ignorirali, ako nikad ne nađemo u sebi snage da se s njima suočimo oni će nas konzumirati dio po dio, dok više ništa od nas ne ostane.