Jubilarno 25. hodočašće u Zrin, kojim se obilježila 77. obljetnica stradanja stanovnika ovog povijesnog hrvatskog mjesta, održano je u subotu 5. rujna. Program obilježavanja započeo je molitvom i blagoslovom novopostavljenog križa u središtu mjesta, dar najstarijeg živućeg Zrinjana Andrije Feketića. Slijedio je mimohod do spomen-crkve Našašća sv. Križa ispred kojeg je misno slavlje predvodio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u zajedništvu s krčkim biskupom Ivicom Petanjkom, domaćim biskupom Vladom Košićem, generalnim vikarom i ravnateljem Zaklade za obnovu crkve u Zrinu mons. Markom Cvitkušićem, biskupijskim ekonomom mons. Zdravkom Novakom, domaćim župnikom vlč. Stjepanom Filipcem i desetak svećenika.
Ova obljetnica okupila je hodočasnike pristigle iz cijele Hrvatske, a ponajviše prognane Zrinjane i njihove potomke. Slavlju su nazočili i izaslanik predsjednika Vlade RH sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, saborski zastupnici Marijana Petir, Ivan Celjak i Krunoslav Katičić kao i gradonačelnici i načelnici s ovog područja.
Na početku sve okupljene, a posebno Zrinjane i potomke prognanih Zrinjana koji ovdje oplakuju svoje najmilije, pozdravio je biskup Košić.
„Vi te događaje stradanja Zrina iz 1943. pamtite, ni zbog koje druge želje nego da ih se ne zaboravi. Vi se dolazite ovamo moliti za poginule jer su to vaši djedovi, stričevi, ujaci, vaše majke i bake, vaša braća i sestre. Oni koji su spalili Zrin, pobili trećinu njegovih stanovnika i preostale protjerali, oduzeli vam svu imovinu koju do dana današnjega ni jedna vlast nije smatrala svojom dužnošću da vam je vrati, oni koji su vam do prije 25 godina zabranjivali i posjetiti ovo mjesto, vaš zavičaj, oni ne žele da se mi ovdje okupljamo i da se sjećamo – jer sjećajući se stradanja naših katolika, Hrvata, Zrinjana sjećamo se i njihovih zlodjela, nehumanih postupaka i gaženja čovjeka. A njih bi trebalo uvijek predstavljati u najboljem svjetlu, kao osloboditelje, kao pokretače napretka… tako su nas učili u školama dok smo mi bili djeca, ali tako nažalost i danas u slobodnoj Hrvatskoj djeca uče o tim zločincima, bez istine i bez pravde… Bojimo se da to nije dobra Hrvatska, da nisu naši stari ginuli za ovakvu državu u kojoj se ne smije reći istina i u kojoj se one koji traže pravdu ušutkava i proglašava nepodobnima“, rekao je biskup Košić.
U homiliji biskup Križić je ustvrdio kako mjesta stradanja ljudi, posebno civila, redovito kasnije postaju mjesta hodočašća.
„Nevine žrtve, i nakon ubojstva, ostaju žive. Te žrtve žive u sjećanju i svijesti ljudi bez obzira što ubojice učine sve da se spomen na njih potpuno zatre. Kroz razdoblje od skoro 50 godina žrtve ovoga mjesta se nisu smjele niti spomenuti. Zločinci su sve preživjele žitelje i svjedoke zločina protjerali daleko od ovog mjesta, njihovu imovinu oduzeli, a njima zabranili svaku pomisao na povratak svojim ognjištima. Sve to je učinjeno s nadom da će čupanjem njihovih korijena i njihovim presađivanjem negdje daleko izbrisati svako sjećanje na zločin, na žrtve i na zavičaj. Ali to se ne može dogoditi. Krv žrtava stalno viče prema nebu, od one prve u povijesti čovječanstva, Abelove, pa do svake sljedeće kroz cijelu povijest. Na neke žrtve ljudi možda i mogu zaboraviti, ali Bog ne. I Kajin je, ubivši svoga brata, pomislio da je sve savršeno izveo, svjedoka nema, svi tragovi su zameteni. Ali je ubrzo shvatio da to nije tako. Ima netko tko vidi sve. Bog mu veli: Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče“.
U nastavku biskup Križić je rekao da kada čovjek s nasiljem i prijevarom nešto stječe, tu nema blagoslova.
„Može imati puno materijalnih dobara, ali ne radosti života. A što je život bez radosti? Biblija za korumpirane veli da su sva njihova materijalna dobra prokleta na zemlji (Job 24,18). Ovi ljudi Zrina su pobijeni i protjerani, njihova imovina im je oduzeta, ali tko se s tim što im je oteto obogatio i usrećio? Život se ne može graditi na tuđoj patnji. Braćo i sestre, puno je bolje biti žrtva nego biti zločinac. Puno je bolje trpjeti od nekoga, nego biti uzrok trpljenja drugome. Možda se nekomu ova tvrdnja neće dopasti, ali to je Božja logika, i život potvrđuje da je istinita. I ljudska povijest slavi i štuje žrtve, a ne zločince. I mi danas ovdje se spominjemo žrtava, njih štujemo, njih Bogu preporučamo i za njih Bogu zahvaljujemo. No, ostaje i ono drugo pitanje koje smo postavili na početku: zašto Bog dopušta stradanje nedužnih? Što za žrtve znači ako su zločinci i kažnjeni? Njihov nasilno oduzet život se nije vratio! Koji je smisao njihove žrtve? Teško je dati odgovor koji bi posve zadovoljio našu ljudsku logiku. Odgovor se nalazi u vjeri. Isus je svojom žrtvom i svojim stradanjem dao odgovor na to pitanje“, poručio je propovjednik te dodao da ni jedna ljudska žrtva nije bez smisla, iako to nećemo nikada do kraja razumjeti.
Na kraju poručio je i kako žrtva nedužnih, ima veći smisao nego što si možemo zamisliti.
„Žrtva nevinih ima neizmjernu snagu pred Bogom. Za Abela, prvu nedužnu žrtvu, Bog veli: ‘Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče’. Abel je ubijen, on više ne može govoriti, ali njegova krv snažno viče prema nebu, i Bog ne može ne odgovoriti na taj vapaj. Krv ovih žrtava u Zrinu vikala je i kroz 50 godina nametnute šutnje, bez obzira što se njihov glas gušio svim sredstvima. Nitko tu krv ne može ušutkati. Ona će uvijek vikati i optuživati zločin. I krv ovih mučenika, u to smo sigurni, je dala ne mali doprinos ostvarenju sna naše slobode, više nego što se može zamisliti. Njihova žrtva je bio silni vapaj Bogu da postavi stup od ognja i učini kraj jednoj ideologiji bezboštva, nepravde i zločina“, zaključio je biskup Križić.
Nakon popričesne molitve riječi zahvale u ime Zrinjana izrekao je biskup Petanjak. On je zahvalio biskupu Križiću na dolasku i izrečenim riječima, ali i domaćem biskupu Košiću na svemu što je učinio i čini da se žrtve Zrina ne zaborave.
„Onaj koji čini zlo sam je sebe osudio, ne treba mu veće osude od onoga što više nigdje mira nema i što ga njegovo zlo, kamo god ide, prati. Nigdje i nikada neće se moći od toga zla osloboditi. To je možda neka utjeha žrtvi, ali mi nismo ovdje da se naslađujemo nad nečijom mukom, već je to opomena svakom od nas da dobro pazi kako će živjeti, da ne postane žrtva svoga zločina, da ne postane žrtva svoga zla“.
Nakon mise održana je i komemoracija žrtvama Zrina te su položeni vijenci i upaljene svijeće kod središnjeg križa. (SV)
