Kao figurice smo u snježnoj kugli koju protresa neka snažna sila. Osjećaj bespomoćnosti i nemogućnosti utjecanja na stvari najgori je od svega. U najtežim trenucima osjećamo se potonulo, potopljeno tugom poput olupine broda na dnu mora. Pobijeđeno. Jer sva ta nesreća, oči uplakane, zamagljene neizvjesnošću i tugom za izgubljenim, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Skupljanje krhotina života ispod ruševina. Dječji plač i strah za voljene. Ljudi koji se naoko drže na okupu, a iznutra se raspadaju kao kule od pepela, kao njihovi netom razrušeni domovi.
Gradovi i sela srušeni na krhka koljena drvenih greda i prašnjavih cigli. Očaj na licima i nedostatak riječi. Samo progonjeni pogledi i nevjerica na licima. Jer kako bi išta od toga mogla biti istina? Koji bi okrutni scenarij predvidio sve te nedaće u istoj godini? Koji bezumni pisac bi nasumično nabacao sve te tragedije slažući ih jednu za drugom tako neuvjerljivo?
S druge strane, neopisiva sila koja ujedinjuje ljude kad se cijeli svijet ruši, kad se ne zna hoće li i tko će živ dočekati jutro. Sva ljudska dobrota i ujedinjenost koja mami suze na oči više i od nevolje same. Kruh koji kad uspiješ nabaviti nosiš i dijeliš sa susjedima za koje znaš da ga nemaju gdje kupiti, krov nad glavom koji nudiš onima koji su ga izgubili, a tvoj se još drži. Spremnost da se pritekne upomoć i da se još jednom pokaže i dokaže značenje riječi Čovjek.
Još jedan okrutan test humanosti. Položen s najvišom ocjenom.
Drži se Sisak, grade moj, drži se Petrinjo, drži se Banijo. Otrest ćemo ponovno prašinu sa koljena i još jači krenuti u novu godinu.