Svetkovina Uzvišenja sv. Križa, proslavljena je u utorak, 14. rujna u dvorištu Pastoralnog centra katedralne župe. Svečano misno slavlje predvodio je domaći biskup Vlado Košić u zajedništvu, generalnim vikarom i prepoštom Stolnog Kaptola mons. Markom Cvitkušićem, kanonicima Stolnog kaptola sv. Križa, katedralnim župnikom preč. Markom Karačom i više svećenika.
Na početku homilije biskup je podsjetio kako čitanje iz Knjige brojeva i Evanđelja po Ivanu govore o tome kako je Bog Mojsiju naredio da podigne na stup zmiju da se spase oni koje je zmija ugrizla.
„I Isus Nikodemu tumači da kad bude Sin Čovječji uzdignut poput zmije u pustinji, da će se spasiti svi koji budu vjerovali u njega… Uvijek mi je bila čudna ta usporedba: Isus, Sin Božji kao zmija na stupu? Nije li Mojsije mogao naći neki drugi znak za Židove nego zmiju staviti na stup da bude simbol ozdravljenja? Pa zmija je bila simbol smrti jer po njenom ugrizu su ljudi umirali… znamo da inače Židovi nisu voljeli zmije, jer su sveti pisci na početku Biblije zmiju uzeli čak za simbol đavla na čiji su nagovor prvi ljudi sagriješili… Mojsije je očito želio da narod shvati da je riječ o ozbiljnoj stvari, o životu i smrti, te da se ne igraju s vatrom koja ih može uništiti. A Isus? Zašto je svoje uzdignuće na križ on sam usporedio s Mojsijovom mjedenom zmijom? Rekao bih: zbog pogleda. Tko pogleda zmiju na stupu, ozdravit će, a tko pogleda Isusa na križu, spasit će se. Ali i pogledi mogu biti različiti: s pouzdanjem, s molbom, s povjerenjem, ali i beznadni pogledi, bez očekivanja, znatiželjni pogledi, uvredljivi pogledi i pogledi s mržnjom i prezirom… I mi podignimo svoj pogled prema križu Gospodnjem i imajmo pouzdanja jer će nas taj prizor utvrditi u nadi da je ta smrt bila za mene, za svakoga od nas, i da je ona za nas spasonosna“, poručio je biskup.
Govoreći o Poslanici sv. Pavla Filipljanima biskup je ustvrdio kako on u njoj donosi jedan od najljepših himana u čast Kristu.
„To je himan o Kristovom poniženju – o njegovoj kenozi. Grčka riječ kenoza znači ispražnjenje, odricanje, lišenost. Krist se dakle, premda je Sin Božji, lišio i odrekao Božje slave kad je postao čovjekom, kad je likom postao nama sličan. To je bilo njegovo prvo poniženje – utjelovljenje. Drugo je poniženje bilo to da je bio poslušan Ocu sve do smrti, smrti na križu, tj. da je umro. No, ta je njegova poslušnost urodila time da ga je Bog ne samo uzvisio, nego preuzvisio te mu je darovao ime nad svakim imenom! Na ime Isusovo trebaju se pokloniti svi stanovnici zemlje, neba i podzemlja jer on je Gospodin, tj. gospodar svega. Riječi Isusove Nikodemu znakovite su: Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.
Kad Isus započinje riječima Bog je tako ljubio svijet…, odmah se pitamo: a kako to? On nam sam odgovara kako: tako da je dao svoga Sina Jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne… Zar ljudima prijeti propast? Zar je bilo potrebno da se sam Sin Božji žrtvuje da ljude izbavi iz te propasti? Kakva je to tako velika propast koja ljudima prijeti da ih uništi? To je grijeh. Jer je čovjek postao griješan, jer nije slušao Božje zapovijedi i nije vršio Božju volju, bio je potreban taj zahvat – dolazak samog Sina Božjega na svijet koji nije došao „da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Simbol pobjede tako postaje upravo Kristov križ! Križ koji je do Krista bio znak poraza, znak smrti i gubilište, nakon Krista i njegove smrti na križu to je znak pobjede i zato gdje vidimo križ, znamo tu su kršćani, oni koji vjeruju u Kristovu pobjedu“.
U nastavku osvrnuo se na riječi „In hoc signo vinces – u ovom znaku ćeš pobijediti“, koje je čuo car Konstantin kad mu se ukazao križ. „Zanimljivo, i jedna naša bojna, odnosno 4. gardijska brigada Pauci imala je u Domovinskom ratu to geslo, premda nije u grbu istaknula križ nego hrvatski grb. Ipak moramo nadopuniti taj znak jer je naša hrvatska vojska pobijedila u Domovinskom ratu ne samo pod znakom hrvatskog grba – smijenivši prije toga zvijezdu s vojnih i policijskih odora – nego i pod znakom križa. Da, križa jer su gotovo svi hrvatski vojnici u D.V. nosili krunicu, a ona počinje i završava znakom križa. Tako bismo mogli reći da je i pobjeda u D.R.-u izvojevana pod znakom križa. Povijest bilježi i da je Jan Sobjesky kod obrane Beča upotrijebio to geslo. A naš je slavni ban Toma Bakač nakon pobjede nad Osmanlijama 1593., kako stoji u zagrebačkoj katedrali na njegovom grobnom spomeniku, rekao: „In Deo vici – u Bogu sam pobijedio“. A on to govori gledajući upravo u križ Kristov. Međutim da bi se pobijedilo potrebno se boriti. – rekao je već sveti Augustin. Doista nitko nije pobijedio a da se nije borio. Stoga ako želimo i mi s Kristom pobjeđivati i na kraju izvojevati pobjedu vječnog života, uzmimo svoj križ i pođimo za Isusom“, zaključio je biskup Košić.
Misno slavlje animirao je Katedralni zbor pod ravnanjem prof. Jelene Blašković, a na kraju sve je pozdravio i preč. Karača zahvalivši na dolasku. Misi je prethodila molitva Večernje kanonika Stolnog Kaptola sv. Križa, kao i trodnevna duhovna priprava koju su predvodili ovogodišnji mladomisnici Rafael Mlinar, Damir Kunić i Ivan Kuzmić (SV)
