“Dragi slavitelji Uskrsa, braćo i sestre, dragi prijatelji,
Gospodin Isus nakon svoga uskrsnuća došao je svojim učenicima i pozdravio ih riječima: „Mir vama!“ (Iv 20,19.21)
Očito je mir Kristov uskrsni dar, možemo reći najveći mogući dar. Kad vlada mir, ljudi i zaborave na mir, ali kad nastane rat, svi pate i zazivaju da se vrati mir. To je poput zdravlja i bolesti, te se s pravom kaže da čovjek postane svjestan vrijednosti zdravlja tek kada oboli jer tek tada zna vrijednost onoga što je imao a izgubio.
U našem susjedstvu je nedavno započeo rat, u našoj prijateljskoj zemlji Ukrajini. Ukrajinski narod napala je Rusija te on trpi agresiju, razaranja svojih gradova i sela, ubijanje i protjerivanje. Slično iskustvo i mi smo doživjeli prije 30 godina kada je izvršena agresija na našu Domovinu. Svi se sjećamo kako je to vrijeme bilo teško, kako smo puno patili, iščekujući mir. Dapače, molili smo se za mir, kako naši hrvatski branitelji koji su nosili krunicu oko vrata, tako i čitav naš vjernički narod. Sad se jednako usrdno molimo za mir u Ukrajini, da se zaustavi rat i mirno riješe nastali problemi. Molimo se za državnike da ih vodi duh mira, nenasilja i dijaloga, molimo se za branitelje da ne ginu, molimo se za civilno stanovništvo koje je u izbjeglištvu u inozemstvu ili trpi u svojoj zemlji granatiranje i ubijanje, glad i nesigurnost; molimo se za sve ljude koji mogu da pomognu Ukrajini, bilo konkretnom pomoći, bilo savjetom, bilo gostoprimstvom, bilo duhovnom potporom. I u našoj domovini, i u našim gradovima u Sisačkoj biskupiji, imamo ukrajinske izbjeglice prema kojima se trebamo odnositi onako kako su nas, kad je kod nas bio rat, primali i pomagali oni koji su udomili prognanike i izbjeglice.
Na kraju, Bog će dati razumne misli, misli mira a ne rata, odgovornima da se zaustavi ovaj ratni stroj. Doista ga usrdno i ustrajno molimo da što prije okonča rat.
Doista, na više mjesta u Svetom pismu Boga se naziva „Bogom mira“ – tako prorok Mihej kaže: „On, on je mir naš!“ (Mih 5,49), a sv. Pavao Efežanima piše: „On je mir naš koji od dvoga učini jedno“ (Ef 2,14). Tu apostol Pavao govori o Kristu i njegovoj žrtvi na križu kojom je pomirio sve ljude. No, premda se to dogodilo jednom i vrijedi zauvijek, Kristova žrtva nije u svim ljudima i svim vremenima postigla taj mir koji je on donio. Naime, mir je zbog njega i njegova križa moguć među ljudima, ali on i dalje ovisi o prihvaćanju Božjeg dara jer Bog nikad ne čini nasilje i ne uspostavlja mir kao ni svoje Kraljevstvo u ljudskim dušama na silu. Tada to ne bi bio Božji mir, tada to ne bi imalo pravo vrijednost jer ne bi bio plod čovjekovih odluka, ljudske slobodne volje i djelovanja.
Mir uskrsnulog Krista obuhvaća stanje odsutnosti od grijeha. Kada apostolima Uskrsnuli dolazi i govori im „Mir vama!“, odmah nadodaje: „Primite Duha Svetoga. Onima kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se, kojima zadržite, zadržani su im.“ (Iv 20,22-23) Onaj tko je u grijehu ne može graditi mir, on razara mir, najprije u sebi, a onda i u drugima, pa i čitavom svijetu. Pretpostavka mira je dakle odricanje od grijeha.
Gospodin Isus rekao je jednom svojim apostolima: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje.“ (Iv 14,27). Isusov mir nije samo odsutnost rata, to je stanje duše u pomirenosti s Bogom i ljudima.
Papa sv. Ivan XXIII. još je 1963. napisao encikliku „Pacem in terris – mir na zemlji“. U njoj on govori o četiri stožera mira, bez kojih on nije moguć. To su: istina, pravda, ljubav i sloboda. I kada mi danas, 30 godina nakon Domovinskog rata koji je bio obrana slobode našeg naroda od agresije, govorimo o miru, on još nije potpun nisu li zadovoljeni ti uvjeti. Tako je, što osobito vidimo, i u Bosni i Hercegovini, gdje još teže narodi nalaze stabilnost i mir. Ako se ne uspostave trajni uvjeti mira, on nije moguć. Naime, bez istine – kad vlada laž, nije moguće graditi čvrsti mir. Ni gotovo 80 godina od Drugog svjetskog rata nije došlo do pomirenja budući da još uvijek nije ustanovljena i priznata prava i čista istina o tim događajima. Preuveličavaju se vlastite žrtve i preziru tuđe. Nikada tako neće doći do kraja tih napetosti i međusobnih optuživanja. Nadalje, potrebna je pravednost. Ako je nekim sporazumom, pa bio to i mirovni sporazum, povrijeđena pravda, taj mir nije dugoročno moguć. Zbog nepravdi, koje su latentni uzrok novih sukoba, mir je ugrožen. Zato je veoma važno pronaći pravedna rješenja koja će uspostaviti pravdu. No, sve to nadvisuje ljubav koja se ne vodi samo načelom da svakome treba dati ono što mu pripada, već i da u velikodušnosti i prihvaćanju drugi bude poštovan te se tako uspostave odnosi mira i uvažavanja, međusobne zahvalnosti i prijateljstva. To je moguće, premda u našim uvjetima to nije lako budući da među ljudima vladaju često razni uski interesi i ne gleda se opće dobro naroda. Međutim, kad se odgovorni vode ljubavlju, i to je moguće nadvladati. I na kraju je uvjet mira, prema Ivanu XXIII., sloboda. Bez slobode nema ni čovjeka ni naroda. Stoga sloboda – koja nije na prodaju niti se ičim može nadomjestiti – ne smije biti roba kojom se trguje već pravo od kojeg se polazi bez uvjeta.
Uskrs je zapravo Isus Krist. Tko je upoznao Krista i slijedi ga, tko ga je zavolio i ne može živjeti bez njega, ne želi ga napustiti niti se od njega odijeliti, taj razumije Uskrs. Ovaj naime blagdan govori o Njemu, o njegovoj biti i poslanju. Isus iz Nazareta nije bio samo jedan židovski mladić koji je prije 20 stoljeća hodio Palestinom i učio uzvišenu mudrost svoj narod. On je bio utjelovljeni Sin Božji, jednak Ocu i Duhu Svetom, pravi Bog i pravi čovjek. Zato što je pravi Bog Isus ne može ostati u smrti, a zato što je pravi čovjek kao uskrsnuli i svim ljudima je otvorio novi život, novu mogućnost, neviđenu budućnost – vječnost.
„Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre živjet će… Vjeruješ li ovo?“ (Iv 11,25-26) pitao je Isus Martu u Betaniji, nakon što je umro njen brat Lazar. Isus to pita i svakoga od nas: vjeruješ li da je u meni uskrsnuće, te da i nakon smrti slijedi život? Naš je odgovor danas: da, Gospodine. „Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji.“ (ib.,27)
Vjera u uskrsnuće kroz sva ova prošla stoljeća davala je snagu ljudima koji su se borili s mnogim nevoljama: i prirodnim katastrofama – kao što je potres koji je nas pogodio prije gotovo 16 mjeseci, i s bolestima – kao što je bila pandemija korona-virusa Covid-19, s mnogim osobnim nesrećama ali i zajedničkim izazovima kao što su ratovi, progonstva te mnoga druga zla. Znamo da je moguće pobijediti svako zlo, ako se čovjek osloni na Krista, ako u njemu nađe svoju sigurnost, prijatelja i spasitelja.
Zato puni radosti zbog Kristove pobjede, a koja po našem pritjelovljenju Njemu, postaje i naša pobjeda, kličemo: Felix Alleluia! Neka je svima sretan i blagoslovljen Uskrs!”
Mons. Vlado Košić, biskup sisački
