U okviru projekta ‘Knjiga na kotačima’, vrijednog 318.400 eura i financiranog iz Europskog socijalnog fonda (85 posto) i proračuna Republike Hrvatske (15 posto), u Hrvatskoj Kostajnici održane su tri kulturne manifestacije – Dani hrvatske, srpske i bošnjačke knjige.
Na Danima hrvatske knjige svoja autorska djela predstavilo je troje pisaca: Miroslav Kirin, Mišel Barović i Kristian Novak.
Miroslav Kirin govorio je o svojoj knjizi „Babanija“ i „Banijska književna antologija“, dok su svoje romane „Daleka brda bez boje“ i „Obješeni“, „Črna mati zemla“ i „Ciganin, ali najljepši“, predstavili autori Mišel Barović i Kristian Novak.
Kratki roman Daleka brda bez boje prvijenac je i stilsko remek-djelo mladoga autora Mišela Barovića. Kroz nelinearan tok radnje koji se provlači kroz prostor između zamišljaja, fikcije i jave, Barović oslikava provincijske pejsaže u impresionističkom ključu. Roman odlikuje pomno razrađen stil s mnoštvom iznimnih opisa i stilskih fragmenata prožetih intenzivnom sinestezijom, koja nas može podsjetiti na omamljenost sličnu polusnu. Zbog stila romana i zbog snažnih poetskih trenutaka u djelu, nameće se usporedba s poetskom prozom.
Babanija Miroslava Kirina nešto je što se otima povijesno-političkoj kategorizaciji, to je neposlušno čeljade na razmeđi između autofikcije i fikcije. Babanija je mjesto goleme slobode jer ne priznaje trenutno važeće zakone. Da bi Babanija mogla postojati treba se katkad lišiti i korektnosti. Babanija je zemlja koja se nadahnjuje stvarnim geografskim kategorijama i stvarnim ljudima, ali ni u koga nema dovoljno povjerenja pa stvara sve iznova, čak i djetinjstvo svojih žitelja. Babanija je svijet, ime koje odvlači od poznatog k nepoznatom – ispisanom sasvim poznatim, katkad zazorno bliskim ljudima, prostorima, razgovorima. U Babaniji je moguća Banija, ali je ona istodobno i prilično nemoguća.
Kristian Novak autor je tri romana Obješeni, Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši, od kojih su posljednja dva postigla veliki nacionalni uspjeh. Novak piše o onome što i sam poznaje, aktualizira svoj međimurski kraj, svoj zavičaj, te daje realan pogled u kajkavsko društvo i suživot s Romima, bez uljepšavanja. Istodobno nevjerojatno spretno upliće obične ljudske sudbine, ponekad potresne, no uvijek humane. Spretno kombinira pripovjedačke tehnike, kajkavštinu i hrvatski standardni jezik. Iza njegovih romana stoje godine istraživanja jer čitateljima želi pružiti ono najbolje što im može dati u danom trenutku, a uspjeh koji je postigao govori o tome da je upravo to pravi recept.
Uz predstavljanje trojice autora i njihovih vrhunskih djela, posjetiteljima u Gradskoj knjižnici i čitaonici Milivoja Cvetnića, o povijesti knjige i hrvatskim književnim djelima koja su utjecala na tijek povijesti predavala je hrvatska spisateljica Mihaela Žugec Saračević.
Na Danima srpske knjige autor Čedomir Višnjić istaknuo je kako se događaj ove vrste u Hrvatskoj Kostajnici organizira po prvi put otkad je i Hrvata i Srba.
– Za mene je to lijepa i slobodarska ideja. Drago mi je da sam u tom poslu učestvovao promovirajući knjigu koja govori i o kostajničkoj povijesti. Nadam se da će organizatori ustrajati u entuzijazmu, iako je lako vidjeti da je mnogo toga što im ne ide na ruku. Na autore iz Prosvjetnog kruga uvijek mogu računati – kazao je Višnjić, čija knjiga tematizira dvadesete godine dvadesetog stoljeća, odnosno godine nastanka države SHS.
Višnjić u knjizi istražuje ujedinjenje iz perspektive Srba na području krajiških krajeva Hrvatske, kroz prizmu odnosa Stjepana Radića i Svetozara Pribićevića. Višnjić je složio koherentnu i obuhvatnu sliku društva i političkih kretanja tog doba, oslanjajući se ne samo na istraživanje općih političkih fenomena već i arhivsku građu svakodnevnih društvenih događaja za koje bi se na prvi pogled reklo da nemaju veliku važnost u političkoj historiografiji.
Međutim, upravo stoga što ova knjiga nudi presjek događanja i načina života „odozdo“, ispričanih literarno rafiniranim stilom, dobivamo dubok i objektivan uvid u dio povijesti kada se po prvi put na ovim prostorima počinju stvarati moderne države.
Svoju zbirku poezije predstavili su Vitomirka Trebovac i Mladen Blažević. Kroz razgovor su zapravo moderirali jedno drugo. Održana je i radionica ćiriličnog pisma za djecu, također u Gradskoj knjižnici i čitaonici Milivoja Cvetnića. Radionicu kaligrafije vodila je učiteljica Marica Šimunić.
Na Danima bošnjačke knjige pjesnikinja Ajka Tiro Srebreniković predstavila je svoju zbirku poezije „Susretanja“. Miroslav Mićanović i Branko Čegec pokrenuli su raspravu na temu „Književnost bez granica i preko granice“, dok je Maja Jurenić održala predavanje o pjesništvu Maka Dizdara.
Publika je uživala u Dizdarovoj Modroj rijeci u izvedbi Arsena Dedića. Modra rijeka pokraj modre rijeke Une u predvečer – takva je bila atmosfera te književne večeri u Hrvatskoj Kostajnici. Nakon predavanja razvila se diskusija između predavačice i publike o nepravdi siromaštva u kojem je živio Mak Dizdar i u kojem je također i umro.
Književnici Miroslav Mićanović i Branko Čegec moderirali su međusobni razgovor i komentirali zajedničku knjigu pjesama „52 dana“ koja je stvorena u dva različita svijeta, dva različita kontinenta i kulturna konteksta, a funkcionira kao cjelina – Čegec je pisao u Hrvatskoj, a Mićanović u Australiji.
Knjiga je nastala na temelju neopreznog pristanka da se onaj tko putuje u Australiju javi pjesmom i da će dobiti zasluženi odgovor. „52 dana“ zapravo je pjesničko i prijateljsko dopisivanje Branka Čegeca i Miroslava Mićanovića. Udaljenost i razdvojenost možda zvuče kao tematska nosiva mjesta ljubavne poezije, ali riječ o različitim prostorima i kulturama, o pisanju s istog i s različitog mjesta o onome što vide, doživljavaju, osjećaju i misle. Za obojicu je svakodnevno dopisivanja pjesmama, između Hrvatske i Australije bio izazov traženja teme, istraživanje oblika, stvaranje događaja u jeziku, gdje god da se jedan od dvojice sudionika nalazio.
Pjesme su, koliko god od toga jedan ili drugi bježali, nastale kao nagovor na pisanje pjesme, bavljenje poezijom i kad se to čini najmanje priličnim ili mogućim. Jedan se nije htio čuditi drugom kontinentu, nije htio pisati katalog svakodnevnih susreta, vodič kroz iznenađenja na putu, nije htio biti pjesnik-putopisac, pjesnik koji radi slikovnicu od vlastitog života, izvještava o onome što ga je plašilo ili u čemu je uživao. Drugi je postojano tražio osamu na mjestima gdje su ga poznanici zatjecali, prekidali u pisanju i odgovaranju, poticanju ili podsjećanju.
U sklopu projekta ‘Knjiga na kotačima’ čitanje se promovira kao najvrjednija kulturna aktivnost, s posebnim naglaskom na književnosti nacionalnih manjina koje su zastupljene na tom području, čime će se kod čitalačke publike promovirati bogatstvo različitosti te knjiga kao univerzalno dobro koje ne poznaje granice nacionalnosti.
Iako je publika imala različita shvaćanja poezije, afinitet prema samoj književnosti bio je zajednički svima. Upravo je ona okupila mnoge stanovnike Hrvatske Kostajnice i još jednom pokazala, kako je područje Banovine žedno kulturnih događanja.
