Sve češće, čini mi se, riječi postaju poput cipela. Od pretjerane upotrebe izližu se i izgube formu, postaju neprepoznatljive i otrcane. Na kraju ih odbacite; završe u smeću. Jedna od takvih riječi, koja zvuči uzvišeno i veliko, ponosno i gordo, ulašteno poput tek raspakiranih cipela, je riječ: prijatelj. Prelijepa riječ, riječ duboka smisla i plemenitog sadržaja, pjesnici bi rekli: to je dragulj među riječima. Riječ-dragulj. Ali, rijetko koja riječ, kao riječ prijatelj, posljednjih se godina toliko izlizala i potrošila da je izgubila svaki smisao i poput iznošenog para cipela s probušenim đonovima, odbačena u smeće.
Mladi se sa mnom neće složiti i vjerojatno su u pravu, a pojasnit ću i zašto. Danas gotovo da nema osobe (a jedna sam od rijetkih) koja nije ”prikopčana” na neku od društvenih mreža i ponosno broji koliko na njoj ima prijatelja. Pošaljete ljudima zahtjev za prijateljstvom, odgovore pozitivno i eto novog prijatelja. Brojevi sumanuto rastu iz dana u dan, gotovo geometrijskom progresijom, množe se i gomilaju i odjednom, gotovo preko noći, stvorili ste tisuće, možda i desetke tisuća prijatelja. Lakaju vas, šalju smajliće, komentiraju vaše objave: prst gore, sklopljeni dlanovi, pljesak ruku… Na društvenim mrežama vrijedite onoliko koliko prijatelja imate. Doduše, 99 posto njih možda nikada niste vidjeli, ne znate tko su i što su, čime se bave i što rade (ako uopće išta rade). Jednostavno, postali ste prijatelji, pustili ste ih u svoj virtualni dom, ušli u digitalno bratstvo; nećemo reći i jedinstvo mada bismo mogli jer se takva prijateljstva, takva bratstva (i jedinstva) lako raspadnu kao što se jedno takvo već raspalo…
Ne volim se pozivati na narodne mudrosti, jer su se i one već pomalo izlizale i otrcale, ali na ovu hoću: prijatelj se poznaje u nevolji. I eto retoričkog pitanja: da zaglibite u blato kakve grde nevolje, hrpe kojekakvih govana, koliko bi vam prijatelja s društvenih mreža, od onih silnih tisuća, pružilo ruku da vas izvuku, da ne potonete?
Mladi će biti u pravu kažu li kako nisu (samo) društvene mreže krivac što se jedna velika riječ, riječ prijatelj, nepovratno izlizala i ofucala. Prije desetak dana bio sam na sprovodu dugogodišnjeg gradonačelnika Belišća, Dinka Burića. Samo tri mjeseca prije, još je bio gradonačelnik. A onda je u svibnju izgubio izbore. Ne znam kako je stajao u virtualnom svijetu, je li bio na nekoj od društvenih mreža (ja nisam, rekoh, ni na jednoj) i koliko je prijatelja ondje imao, ali znam da ih je u stvarnom, ovozemaljskom, bilo na tisuće. Odnosno – što je mnogo točnije i puno preciznije – tako su se predstavljali. ”Znaš, prijatelju, možeš li mi pomoći?”; ”Prijatelju, kada bi samo nazvao i intervenirao”; ”Prijatelju, ti to sigurno hoćeš i možeš”. ”Kome ću se obratiti nego tebi, prijatelju”…, govorili bi.
S gradonačelnikom Belišća nisam bio prijatelj, bili smo samo dobri znanici i unatoč izrazito turbulentnoj povijesti naših odnosa, odnosa političar-novinar, dobro surađivali proteklo desetljeće. U takvom, korektnom odnosu, ostali smo do njegove smrti. Ništa se nije promijenilo ni nakon što je izgubio izbore. Ali znam da su mnogi njegovi prijatelji, bolje rečeno ”prijatelji”, zaboravili na tu veliku i nažalost posve izlizanu riječ kada je prestao biti ono što je mnogima od njih bio temelj tog ”prijateljstva”. Kada je prestao biti gradonačelnik.
Nije Burić nipošto jedini političar koji se suočio s naglim gubitkom stotina prijatelja u samo nekoliko sati. Osjetili su to i mnogi prije njega, a bit će takvih još. Ne sumnjam da je Burić znao tko su – među tisućama ovozemaljskih prijatelja, kao i onih virtualnih – bili istinski, pravi. I zato ću se složiti s mladima koji će reći da sam u krivu, optužujući društvene mreže za tešku devalvaciju imenice prijatelj. Puno prije Facebooka, Instagrama, Tik Toka, X-a (bivšeg Twittera), riječ prijatelj postala je iznošena cipela. I ne znam zašto, dok pišem ove retke, na pamet mi padaju stihovi velikog Arsena Dedića: A ko stoji iza mene / I ko će takvom pomoći? / Kad se okrenem nikog osim duge sjene / Na cesti poslije ponoći.
