Oko 250 ljudi, pune košare gljiva, od onih jestivih i vrlo rijetkih do prekrasnih primjeraka koje je bolje samo gledati, mirisi jesenske šume i priče koje na kraju uvijek nekako završe za stolom. Teško je bilo zamisliti prikladnije mjesto za prvo predstavljanje knjige „Iz Grgić kuhinje“ prof. dr. sc. Ive Grgića i novinarke i urednice Katarine Dimitrijević Hrnjkaš od Međunarodnog festivala gljiva u Sunji. Tim više što je upravo Sunja dobila svoju priču i recepte među koricama knjige.
Sunjske šume u subotu su, 26. rujna, bile pune berača. Oko 250 sudionika Međunarodnog festivala gljiva krenulo je u potragu za gljivama, a nakon povratka nije nedostajalo razloga za zavirivanje u tuđe košarice.
Birala se i najljepša košarica puna gljiva, a među ubranim primjercima našle su se i vrlo rijetke vrste.
Upravo u takvom okruženju svoju je pretpremijeru imala knjiga „Iz Grgić kuhinje“, koja na 320 stranica spaja priče o ljudima, selu, običajima, hrani i okusima koje su generacije prije nas dobro poznavale, a danas ih polako zaboravljamo.
I Sunja ima svoju priču u knjizi
Veza knjige i Sunje nije slučajna.
Jedna od priča u „Iz Grgić kuhinje“ nastala je upravo nakon druženja i berbe gljiva u Sunji, a jedan od njezinih protagonista je Alan Đozić, domaćin sunjskog okupljanja i Grgićev prijatelj.
Đozić je za knjigu dao i svoje gljivarske recepte – od juhe od gljiva do pite s gljivama – pa su se autori na predstavljanju našalili i oko pitanja čiji su zapravo pojedini recepti i tko ih je doista osmislio u kuhinji.
Grgić je publici otkrio da je upravo zahvaljujući berbi gljiva u Sunji i Đoziću nastala jedna od priča koju je uvrstio u knjigu.
Tako se zatvorio krug: priča koja je počela u sunjskoj šumi vratila se u Sunju ukoričena.
„Ako se ne zapiše, kao da nikada nije ni postojalo“
A upravo je zapisivanje onoga što nestaje jedna od glavnih ideja knjige.
„Nestao je život koji sam ja pamtio. I ako se ne zapiše riječ, tradicija, recept i tako dalje, kao da nikada nije ni postojao“, rekao je Grgić predstavljajući knjigu.
U njoj zato recept nije početak priče, nego njezin kraj.
Prije tanjura dolaze ljudi.
Babe i djedovi, susjedi, prijatelji, obitelji, selo, djetinjstvo, nedjeljni ručkovi, siromaštvo iz kojeg su nastala neka od danas omiljenih jela, ali i vrijeme u kojem se gotovo ništa nije bacalo.
Grgić se posebno prisjetio svoje babe Anđe.
„Ona je bila preteča organske poljoprivrede. Ona je bila preteča kružne ekonomije. Ništa se nije bacalo“, rekao je.
Baba Anđa i djed Anto provlače se kroz knjigu, baš kao i Bosanska Posavina iz koje Grgić potječe, ali i pitanje pripadanja koje ga, kaže, prati cijeli život.
Od srama zbog kobasica na štriku do potrage za domaćim okusom
S druge strane priče nalazi se Katarina Dimitrijević Hrnjkaš, gradsko dijete roditelja sa sela.
Na predstavljanju je priznala da joj je kao djevojčici jedna stvar posebno teško padala.
Dok su susjedi na balkonima imali „gaće, potkošulje, nešto normalno“, njezini su roditelji imali – kobasice na štriku.
„I onda je meni bilo: ‘Isuse, svi znaju da su moji sa sela.’“
Danas se, kaže, situacija potpuno okrenula.
„Danas kupujem kobasice koje imaju kao štambilj ‘domaće’, jako su skupe, i sad znam cijeniti ono što su moji roditelji radili.“
Postojao je samo jedan problem: mnogo toga što su roditelji znali napraviti ona više nije znala.
I tu je počela ideja zajedničkog projekta s Grgićem.
„Ivo, ajmo mi napraviti nešto što vrijedi, što može ostati, da se pamti. Ti si dijete sa sela, sjećaš se kako se nekad jelo, koji su to okusi, mirisi, kako se to radilo“, prisjetila se.
Ideja je bila jednostavna: može li netko tko živi na 13. katu zagrebačkog nebodera danas napraviti domaći sir, skuhati jelo svojih baka ili pripremiti zimnicu?
Pokazalo se – može.
I sama je, prema Grgićevu receptu, prvi put napravila domaći mladi sir, „identičan onome koji prodaju kumice na Dolcu“.
Želudac koji je pojeo mačak i dječja zakletva
No „Iz Grgić kuhinje“ nije klasična kuharica.
Jedna od priča vraća Grgića u djetinjstvo i za stol njegove babe Anđe.
Nedjeljom se znalo kako se dijele komadi mesa iz juhe. Ali jednoga dana – nestao je želudac.
Nastala je obiteljska istraga, a djed je zaključio da je baba Anđa želudac zabunom bacila mačku Bariši.
Mali Ivo tada se zakleo da će, kad odraste i bude imao novca, kupiti cijelu kilu želudaca samo za sebe.
Desetljećima poslije dječja zakletva nije zaboravljena.
„Kada se sa suprugom porečkamo… ja odem i kupim kilu i pol želudaca, bacim na ulje i ona to obožava“, nasmijao je Grgić publiku.
Priče koje tek na kraju sjedaju za stol
Među koricama nisu samo Grgićeva obiteljska sjećanja. Dimitrijević Hrnjkaš u knjigu je unijela i neke priče koje je tijekom više od dva desetljeća novinarskog rada prikupila od ljudi koje je susretala.
Među njima je i priča o beskućniku koji joj je tijekom jednog teškog razgovora otkrio da je školovani kuhar.
Kada ga je zamolila da joj otkrije recept, kaže, čovjek je odjednom živnuo.
„Oči su mu zabljesnule i dao mi je recept za najbolju seljačku sarmu.“
I taj je recept završio u knjizi.
Zato autorica na pitanje je li „Iz Grgić kuhinje“ zapravo kuharica odgovara:
„Ovo je zbirka o ljudima, zbirka priča o ljudima, o selu, o okusima, koje završavaju receptima.“
Uz njih su u knjizi i Grgićeva stručna objašnjenja nutritivnih vrijednosti namirnica, kalorijske tablice i praktični savjeti.
Od Sunje dalje
A za prvo predstavljanje teško da se moglo pronaći simboličnije mjesto.
Dok su se u Sunji pregledavale košare tek ubranih gljiva, uspoređivali primjerci i razgovaralo o tome što smije završiti u loncu, a što treba ostaviti prirodi, predstavljena je knjiga koja pokušava učiniti upravo ono što se toga dana događalo oko nje – prepoznati, sačuvati i prenijeti ono što još imamo.
Jer stari recept nije samo popis sastojaka.
Iza njega je gotovo uvijek nečija kuća, nečija baka, selo, nedjeljni stol, miris iz djetinjstva ili čovjek kojeg možda više nema.
A ponekad je iza njega i jedna sunjska šuma, puna košara gljiva i recept Alana Đozića za juhu ili pitu od gljiva.
Priča „Iz Grgić kuhinje“ zato je svoj put među čitatelje simbolično započela ondje gdje je nastala i jedna od njezinih priča – u Sunji.
