Putovanje do moje srži bilo je poput putovanja u središte Zemlje; milijunima kilometara daleko, često bez povratka. Sva ta ključala lava prijetila je da će rastopiti i taj preostali, vanjski dio mene ako se previše približim samom središtu Sebe. Ostala sam daleko na distanci svo ovo vrijeme bojeći se što ću naći ako dođem previše blizu. Svojoj srži. Svojoj biti. Tebi.
A onda smo ostale zatvorene u naših 60 kvadrata zbog pandemije. Samo nas dvije. U najgoroj
noćnoj mori u kojoj nisi dozvoljavala da te se ignorira. Shvatila sam da bez obzira na strah, koliko god se pretvarala da ne postojiš, ako nikad ne nađem u sebi snage da se s Tobom suočim, konzumirat ćeš me dio po dio dok više ništa od mene ne ostane.
Svi počinju svoje priče time kako je sve počelo. Kad se radi o nama dvjema, nemam ni najmanju
predodžbu o tome kako je počelo. Došuljala si se podlo i nečujno kao lisica do kokošinjca, a da nisam ni primijetila da je nešto nestalo. I tako, malo po malo, nestajala sam ja. Nestajalo me dio po dio dok mi se nije činilo da od stare mene nije ostalo ništa. Taj stranac u kojeg sam gledala u ogledalu bila si Ti. Nisi mi se sviđala. Nisi imala ništa od moje vedrine, divljenja životu i samoj Božanskoj Kreaciji. Nisi bila karizmatična i u stanju povući mase da ti se pridruže u pohodu na bilo što. Jer taj je karizmatičan dio mene mijenjao tokove stvari, mogao navesti bilo koga da promijeni mišljenje ili pak učini bilo što. I to ne obmanjujući, nego jačinom vlastitog samopouzdanja. Navodeći ga da pomisli kako je u zabludi i kako je jedino logično ono što je
meni logično. Kako je stvarno jedino ono što je meni stvarno.
Bilo je divno biti ta osoba. Samouvjerena na samoj granici arogancije ali nikada preko nje. Lijepa i
svjesna da je lijepa ne razmećući se nego šireći ljepotu oko sebe. Ljepotu duha. Ljepotu neograničene mašte. Ljepotu uvjerenja da je sve moguće i da će zasigurno promijeniti svijet ili barem ostaviti nezaboravan trag u pijesku vremena. U mome svijetu nije bilo vremena za sumnje, propitkivanje odluka, sram, okrivljavanje sebe i drugih. U mom sadašnjem svijetu samo nema vremena. Ni za što važno nema vremena.
Kako sam te samo željela ubiti, ti nametljivice! Zbrisati te s lica Zemlje, zaboraviti da si ikad postojala. Samo te iščupati iz dubine sebe i zakopati, zaklati i iščupati ti grkljan kako više nikad ne bih čula tvoj glas. Tvoje osude. Tvoje sumnje. Tvoje misli. Krivnju kojom me truješ. I tako, dok sam te samo željela rastrgati na komade, strpati u crnu vreću i zakopati negdje gdje te ni zraka sunca više nikada neće moći ogrijati, znam da sam te trebala samo zagrliti i sve ti oprostiti. Jer sve si to radila iz želje da me zaštitiš, da me spasiš. Ne shvaćajući da je jedini spas koji mi je trebao bio spas od tebe same.
I tako, uzimam jedino zajedničko što s tobom imam; uzimam cvijet koji obje najviše volimo, uzimam suncokret i bacam ga u rijeku da ga odnese što dalje, zajedno s tobom. Da ti pruži malu utjehu, taj simbol radosti i života, dok odlaziš na put bez povratka svjesna da te se odričem u potpunosti. Da te više nikada ne želim u blizini. Da te ne trebam. I da ti opraštam.
Jer mi smo bile baš kao i naš omiljeni cvijet; ja sam bila njegova jutarnja inkarnacija koja traži svjetlo i Sunce i otvara se Svijetu. Ti si bila ona večernja i noćna: obješene glave, pofurena, zatvorena, stisnuta i uspavana, koja je žmirila pred Svijetom bojeći se pokazati lice, bojeći se da te ne vide i bojeći se što će vidjeti ako pogledaju. Sakrivajući se sama u sebi, lišena hrabrosti i one životne iskre venula si polako i sigurno. I onda si uvenula.
Srećom, kako nikada nisi bila borac, kako si uvijek puštala životu da te poražava, da tobom bije i da te baca i udara poput vala o stijenu, okrutno i bez milosti, pustila si me da pobijedim.
I ja sam pobijedila.
https://www.flipsnack.com/glagol/pisma-izvan-kategorija.html
