Ravnodušni i bez duše

Lakoća kojom premijer iznosi neistine je toliko bešćutna da u svakom normalnom čovjeku nakon određenog vremena izaziva osjećaj ravnodušnosti, defetizma i besciljnosti. Takav izričaj vas tjera u stanje opće obamrlosti i dešperacije, a to je očigledno i cilj govornika kako bi vas umrtvio i lakše dotukao. Jedan od primjera je najava gradnje Pelješkog mosta kada je Milanović slavodobitno  uskliknuo kako je novac osiguran iz EU fondova i da se skele već počinju montirati. Mortalke, fangle, mješalice i visak su spremni, majstori nabrušeni i gradnja može početi.  I milanovićevski nastrojena publika je sretna i zadovoljna jer, eto, ipak se kreće i ide nabolje kao što je Vlada već toliko puta obećala. A most je dokaz tomu i ništa nije sporno što najava gradnje koincidira sa kampanjom za parlamentarne izbore.

Onda dolazi hladan europski tuš i netko od činovnika je poručio Hrvatskoj da još nije donesena odluka u EU što se tiče same gradnje mosta, a i financiranje neće biti na način: evo vam lova pa gradite, nego ćemo u tom slučaju sami financirati postojeće situacije pa tek onda tražiti refundaciju  troškova. I to upravo onoliko koliko smo potrošili i niti penija više.  Naša su iskustva s EU fondovima uglavnom podijeljena na one koji kažu da je to dobar posao i na potpuno suprotna mišljenja koji tvrde da je financiranje europskim  sredstvima najobičnija prevara. Vjerojatno je istina negdje na sredini i bilo bi dobro kada bi i jedni i drugi svoje stavove potkrijepili egzaktnim izračunima i jasnim argumentima. No, za politiku su argumenti i egzaktnost potpuno irelevantni.

Tako će za potrebe političke priče biti iskorišteni i jedni i drugi stavovi pa neka si svatko uzme ono što mu uhu bolje prija. Naša je društvena scena polarizirana i bitno je samo da svatko zauzme svoje mjesto na tribinama i da krene navijanje jer to je jedino vrijeme kada emocije dobiju svoj stvarni smisao. Erupcija oduševljenja u masi je osjećaj koji sami ne možete osjetiti u tišini i miru svoga doma, uz kakvu dobru knjigu, glazbu ili poeziju. Huk oduševljenja odnosno razočarenja sa suprotne strane u stadionskom okruženju u vama će izazvati koktel emocija kroz čitavo tijelo. A emocije su privilegija sretnih ljudi. Bez emocija smo hendikepirani kao djevojčica bez lutke.

U bivšem režimu smo skrivali unutarnje stanje duše i nismo javno isticali svoj patriotizam busanjem u prsa niti smo se previše bunili na pomanjkanje demokratskih standarda. Nismo se istini za volju bunili i kada nije bilo limuna, kave ili goriva nego smo se bez mnogo oklijevanja okrenuli crnom tržištu i snalazili se kako je tko znao i mogao.“ Snađi se druže“ nije bila samo domišljata sintagma nego općeprihvaćeni način života i opstanka. Snađi se, bio je poželjni standard pa se znalo tolerirati i sitno zadiranje u kriminal, ali to su uglavnom mogli samo povlašteni i privilegirani. No, iako sa deficitom demokracije u velikoj većini je domoljubni osjećaj bio duboko usađen u kolektivnu svijest i u trenutku kada je Hrvatska bila napadnuta taj se osjećaj pretvorio u snažni patriotizam i suprotstavio se kudikamo jačem neprijatelju. Mladi dečki sa ulice su preko noći postali borci spremni dati svoj život u zamjenu za sav konglomerat emocija koje su bile glavna pokretačka sila i motiv. Znao sam tada čuti od pametnih ljudi kako je dati život za domovinu nešto najplemenitije što je čovjek u prilici  dati. I dvadeseto godišnjaci su dali svoje živote sanjajući bolje buduće vrijeme. A to vrijeme je ovo koje danas živimo no bez njih.

Današnji  dvadeseto godišnjaci bez puno ustručavanja kažu kako im je odlazak iz Hrvatske jedina opcija jer ne vjeruju u tu istu Hrvatsku. Njihova generacija ne razumije svojeg vršnjaka iz devedesetih godina da u tenisicama i trapericama ode ležati u rov za Ideju. Za  Hrvatsku.  Isplati li se boriti za Ideju i ideale kada se još osamdesetih godina prošlog stoljeća pjevalo da „za ideale ginu budale“. Čak ih i premijer ohrabruje da idu van raditi, ali ne na istok jer će tamo manje naučiti dok je na zapadu škola mnogo kvalitetnija. U zadnjoj sam kolumni napisao razliku istoka i zapada. Što je onda alternativa ako nema motivacije za borbu za bolje sutra? Bježati, odlaziti u svijet s nadom da je negdje drugdje bolje, ljepši život, zelenija trava. Dvojica dvadesetogodišnjaka, jedan iz devedesetih, a drugi današnji ne razumiju jedan drugoga. Čak im se i glazbeni ukusi razlikuju, drugačije se nose i drugačije zabavljaju.  Za razumne ljude je to potpuno normalno jer svako vrijeme ima svoje običaje. Ali postavljam pitanje, kamo nestade ljubav za svoj zavičaj, domovinu, ljude? U pravu su oni koji kažu da ljubav ide kroz želudac i da se od ljubavi ne živi. Mogu biti u pravu ako mi pristanemo na takvu logiku jer bez ljubavi sve vrste nema smisla ni živjeti.

Mehanizme našeg ponašanja vrlo dobro razumiju oni stručnjaci kojima je zadatak da naprave upravo takvu atmosferu besperspektivnosti, bezizlaznosti, dešperacije i očaja. Isto tako ti majstori atmosfere znaju snagu medija i kako ih iskoristiti da podjarme naciju i da im usade trajni strah od svega i svačega napose, od života. Zato su sve vijesti ekskluzivne, debelo otisnuti naslovi vrište bombastično i histerično, čak i vremenska prognoza nije hladnokrvna nego se govori o meteoalarmu.  Kao da dolazi Sudnji dan. Alarmi, sirene, strah od više sile, strah od banaka, strah od straha sve to ima za cilj da budete napeti poput žice na tamburi i da u jednom trenutku dođe do zamora i od vas ostane tek zadnji cilik strune. I marciafunebre. Koliko sam ih samo odsvirao!

Promjene su jedino rješenje kako izaći iz začaranog kruga. No, toliko smo si zagrizli rep da ga je teško ispustiti i laloke su već ukočene pa tako neki od nas misle da je bolje ovako jer može biti još i gore. A mladi će nam i dalje odlaziti.