Sisački biskup Vlado Košić predvodio je svečano misno slavlje na svetkovinu Kristova uskrsnuća, u nedjelju 4. travnja, u bazilici sv. Kvirina u Sisku. U koncelebraciji bio je domaći župnik Robert Jakica, a služio je đakon Ivan Kuzmić.
Prigodnu homiliju biskup Košić započeo je zgodom iz knjige pape Benedikta XVI. o pobožnoj ženi koja je imala jedanaestero djece, a od toga osmero na putu svećeništva i redovništva i koja je u oporuci na kraju svog životnog puta napisala: „Čini sa mnom što hoćeš, samo mi daj da te ljubim do kraja“. „Ovo su veoma znakovite i duboke riječi koje povezuju: Isusa – s čovjekom – u ljubavi – koja se odražava najviše u Euharistiji. A to je upravo Uskrs! Slavlje života bez granica za svakog čovjeka koji ljubi i slijedi Isusa, bez egoizma u potpunoj ljubavi, što se sve pokazuje najbolje u Euharistiji, gdje nas svaki puta, svake nedjelje ali i svakog dana dočekuje Isus uskrsnuli“, rekao je biskup.
Spomenuvši se i najnovije enciklike pape Franje „Fratelli tutti“ biskup je podsjetio kako u Ekumenskoj kršćanskoj molitvi imaju i ove riječi: „Bože naš, Trojstvo ljubavi… daj nama kršćanima da živimo evanđelje i prepoznajemo Krista u svakom čovjeku, da ga vidimo raspeta u tjeskobama napuštenih i od ovoga svijeta zaboravljenih, i uskrsloga u svakom bratu ili sestri koji ponovno ustanu“.
“Doista, potrebno je tako gledati ljude oko sebe, kao svoju braću i sestre i vidjeti u njima Krista, koji s jedne strane trpi, a s druge strane ustaje od mrtvih. A ta se preobrazba događa i po našoj ljubavi, po tome kako mi pristupamo drugima, gledamo li u njima našu braću i sestre, ili ih smatramo neprijateljima i suparnicima, znamo li im oprostiti i zlobu i laž, ili ih kažnjavamo svojom odsutnošću i zanemarivanjem. Koliko li smo samo puta ovih proteklih mjeseci mogli vidjeti upravo Krista patnika u našoj braći i sestrama koji su ostali bez svoga doma, koji su ostali još gore bez ikoga svoga, sami i napušteni! Koliko smo puta mogli vidjeti suze u očima staraca, ali i djece! Koliko smo puta vidjeti majke i očeve koji su htjeli a nisu mogli zaštiti svoju djecu koja su bila izbezumljena od straha! To je bio Krist koji je u njima patio, Gospodin naš koji je bio na Golgoti, onaj kojemu su vojnici dali piti ocat nataknut na spužvu, a mi smo mu mogli pružiti barem čašu vode… Ali kad se taj slomljeni čovjek, patnik, stradalnik pridigao, kad je osjetio da netko misli na njega, da će mu netko priteći u pomoć, on je postao novo stvorenje, u njemu se rađao optimizam. Nije li gorjelo srce naše kad nam je putem govorio…, rekli su učenici koji su tužni otišli iz Jeruzalema, ali su putem sreli uskrsnuloga Gospodina i sve se promijenilo. Tako je lijepo bilo gledati i one koji su dolazili u crkve slomljeni, a nakon misa i molitava odlazili okrijepljeni nadom; bilo je lijepo gledati u Caritasu kako su se ljudi pridizali na lijepu riječ i gestu kojom su osjetili da nisu sami, da imaju nekoga tko misli na njih i želi im pomoći“.
Govoreći o pročitanoj Božjoj Riječi i Evanđelju po Ivanu koje izvješćuje o događaju uskrsnuća biskup je rekao kako to što je našla prazan grob za Mariju Magdalenu nije bio radostan događaj nego događaj koji je izazvao novi strah, pitajući se tko je ukrao tijelo Isusovo.
„Sad nakon toga trče na grob apostoli Petar i Ivan te dolaze i sami se uvjeriti da je doista grob prazan i da u njemu nema tijela Isusova. Zanimljivo, Ivan stiže prvi ali poštuje prvenstvo Petrovo te njega pušta da prvi uđe u grob u kojemu su samo povoji i ubrus. Za sebe Ivan kaže da je, nakon što je drugi ušao u prazan grob, vidio i povjerovao. To bismo i mi danas trebali povjerovati, isto što i Magdalena, Petar i Ivan, naime da je Isus živ. Tada još nisu upoznali tu novost, bojali su se ali uskoro, kada im se živi uskrsnuli Gospodin ukaže, spoznat će to otajstvo uskrsnuća. Od njega, braćo i sestre, živi Crkva već 21. stoljeće. Da Krist nije uskrsnuo, naša bi vjera bila uzaludna. Mi smo glasnici uskrsnuća, to je naše poslanje, to mi svjedočimo i to živimo. Svaki dan, u svakoj prilici, pred svim ljudima i događajima: da nas sve Bog kroz različite ljude i događaje, vodi u život uskrsnuća. To je cilj, to je svrha naših težnji!
Možda bismo i mi trebali, poput majke na početku ovog razmišljanja, reći Gospodinu: Čini sa mnom što hoćeš, samo mi daj da te ljubim do kraja. A to je moguće reći samo ako vjerujemo u uskrsnuće, ako je naša duša u miru pred Bogom, ako smo iz njegove ruke spremni prihvatiti i trpljenje i smrt, ali ne odričući se nade u pobjedu dobra, i – što je najvažnije – ljubavi prema Bogu i bližnjima. To je put Uskrsa, to je Uskrs sam! Jer, kako veli sveti Pavao: Ljubav nikad ne prestaje!, a to je upravo Uskrs: život koji ne prestaje. Stoga onaj koji vjeruje u ljubav, vjeruje i u Uskrs, tj. život koji je vječan. A daruje nam ga Gospodin Isus Krist koji je prvi pobijedio smrt i otvorio nam vrata vječnog života. Povjerujmo mu danas da bismo mogli sutra biti zauvijek s njime“, zaključio je biskup.
Na kraju slavlja u ime župe sv. Kvirna biskupu i svim okupljenima Uskrs je čestitao župnik Jakica. Misno slavlje animirao je Zbog bazilike. (SV)
