Posoblje i pokućstvo u tradicijskom domu

Za vrijeme trajanja Dana otvorenih vrata u Parku prirode Lonjsko polje , u selu Krapje, gdje je obilježen Dan graditeljske baštine posjetitelji su mogli tijekom subote i nedjelje, 26. i 27. rujna razgledati etnografsku izložbu  autorice Slavice Moslavac.

Etnografska izložba Posoblje i pokućstvo u tradicijskom domu, sastoji se od originalnih tekstilnih i drvenih predmeta kao što su: postelje, stolovi, stolice, tkalački stan, te brojna pomagala koja čine toplinu seoskog doma, zatim razne tekstilije kako radne tako i blagdanske. Osim originalnih predmeta izložba sadržava i 18 pano sa tekstovima i crno-bijelim i kolor fotograijama koje govore o uređenju tradicijsog doma tijekom 19. i 20. stoljeća.

Pučke starine, stambeni i gospodarski objekti u donjoj ili jugozapadnoj, kao i gornjoj ili sjeveroistočnoj Moslavini, predstavljaju ostatke nekadašnjeg načina gradnje kao i života u tim prostorima. Po svojim obilježjima naslanjaju se na graditeljske tradicije susjednih krajeva, hrvatske Posavine, Turopolja, Bilogore i zapadne Slavonije. Priprosti su to prostori izgrađeni u dosluhu sa okolišem, bez laži i patetike i zato često dostojanstveni u svojoj jednostavnosti. Kultura stanovanja seoskog stanovništva, u tim prostorima, rezultat je niza okolnosti što su utjecale na njezino oblikovanje. To je u prvom redu veličina stambenog prostora, broj i raspored prostorija, njihova opremljenost i način gospodarstva.

Dakle, kuća, trijem, čardak, najčešći naziv za nju je hiža ili iža, jedinstveno je to mjesto sveukupnosti postojanja obitelji ili šire zajednice. U njoj se odvijaju svi životni  procesi od  blagovanja, rađanja i umiranja.

U  vrijeme  postojanja velikih obiteljskih, zadruga, svako seosko domaćinstvo posjedovalo je velike količine robe, ruha, rubenine od čega se veći dio odnosio na posteljinu kao što su: plahte – pajt’, plahet, plajet, plate; jastučnice – vanjkušice, prezlamice, navlački; prekrivači –  koperte, vilani, ćilimi: blazine – perine, jorgani, šabci, šarenice…

Sve kućne /radne i svečane/ tekstilije zvane  ruho, roba, ruvo ili  rubenina  pohranjivalo se u ladice, ladline, tj. drvene škrinje, značajne za cijelo panonsko područje. Spremanje ruha i kućnog tekstila u svim se moslavačkim selima do nedavno vršilo na starinski način – tkanjem na horizontalnom tkalačkom stanu zvanom razboj, navez ili tara, koji se također nalazio u družinskoj hiži, a u dugim zimskim mjesecima i sve druge pomoćne naprave za pripremu tkanja kao što su: snovača, vitlo, sukač, kolovret…

Osnovne sirovine za izradu odjeće i ostalog ruha u Moslavini bili su lan i konoplja, a koristila se vunena, svilena i pamučna nit. Način uzgoja sirovine za tkanje i njihova obrada slična je na cijelom panonskom području Hrvatske. Za kućni tekstil i običnu radnu odjeću koristilo se platno od finije lanene niti. Sve poslove oko proizvodnje tekstila obavljale su žene. One su svoja iskustva prenosile s naraštaja na naraštaj, čuvajući stare načine tkanja i vezenja.

U  vrijeme  postojanja velikih obiteljskih, zadruga, svako seosko domaćinstvo  posjedovalo je velike količine robe, ruha, rubenineod čega se veći dio odnosio na posteljinu kao što su: plahte – pajt, plahet, plajet, plate; jastučnice – vanjkušice, prezlamice, navlački; prekrivači –  koperte, vilani, ćilimi: blazine – perine, jorgani, šabci, šarenice…

Množina perja (gušćje, pačje, kokošije), omogućavalo je oblikovanje velikih, metraških jastuka i perina. Brojnost tih predmeta često je određivala i status i bogatstvo pojedinih domaćinstava, a naročito djevojke udavače koja je u muževljevu kuću, pored radnih i svečanih, uporabnih i dekorativnih tekstilija dovozila i svu potrebnu posteljinu. Čin prijevoza mladenkinog ruha, dakako na zaprežnim kolima, bio je neposredno pred vjenčanje, a do Prvog svjetskog rata naravno osim pratnje mladih djevojaka ili snaša, dudaša ili drugih sviraca, te uz  kritičko ogledanje mještana kuda je ruho prolazilo.

Od predmeta platnenog posoblja, čija uporaba seže u praslavenska vremena, treba istaknuti plahtu. Ona je pačetvorinastog oblika, sastavljena od dviju širina platna (1 širina oko  1 m) i ukrašena ovisno o namijeni. Svečane tekstilije bile su izatkane od lana i služile su za  pokrivanje postelje,  a za svakodnevnu uporabu posteljina je bila od  kudele, a koberi od vrtlajne pređe, sukane na vrlec. Plahte su se koristile u gospodarstvu, bilo da se u njima mlati pšenica ili grah, bilo kao svezani zavežljaj za donošenje božićne slame, ili za donošenje kakvog suhog lišća i trave. Plahte izatkane od konoplje, zvane koberi, služile su i kao prostirke za jelo težacima u polju, ali i za prekrivanje blaga, osobito konja.

Stolnjaci su osim za prekrivanje stola u kući, služili za prekrivanje košare s hranom koja se nosi u polje težacima, ali i na uskrsni blagoslov u crkvu ili na poklon rodilji.

Od izreka često se govorilo: Žene se u crikve pozna po peče, a u melinu po vreče. Za ženu koja je imala mnogo ruva, reklo bi se: Ta je ruvena i kuntena. Dok se za sirotinju govorilo:Te nema ni kruva ni ruva.

Bogato izvezeno i ukrašeno ruho, rubenina, ruvo, za razliku od radnih, neukrašenih, nije se upotrebljavalo u svakodnevnih prigodama, već se koristilo samo u vrijeme velikih  crkvenih  blagdana, svadbenih i drugih obiteljskih svečanosti.