Hrvatski glumac Fabijan Šovagović rođen je 4. siječnja 1932. u selu Ladimirevci pokraj Osijeka u obitelji Josipa i Tonke kao četvrto i najmlađe dijete obitelji Šovagović. Oba roditelja rano su preminula te je skrb o djeci Josipa i Tonke preuzeo njihov stric Šime. Nakon završene osnovne škole u Osijeku upisuje srednju Građevinsku školu. O svom će djetinjstvu jednom reći: “Moj otac Josip i mati Tonka imali su nas četvero, dva brata i dvije sestre. Moj stric je imao kćer i sina. Svi smo živjeli u jednoj kući. Imali smo jednu sobu od sokaka u kojoj je bila peć i u kojoj smo spavali mi – sva djeca. Otac mi je umro kad mi je bilo sedam godina, a majka, koja me željela dati u popove, jer sam bio najmlađi, tri godine poslije njega. Stric je ispunio njezinu želju i dao me na školovanje u Osijek. Bio sam dobar đak u nižoj školi, recitirao sam pjesme i bio ministrant.” Po završetku školovanja kratko vrijeme radi kao građevinski tehničar, ali 1953. upisuje se na studij glume u zagrebačkoj Akademiji kazališnih umjetnosti. Četiri godine kasnije (1957.) diplomira i glumi u Zagrebačkom dramskom kazalištu (ZDK).
Iako je i prije studija pokazivao sklonost ka glumi te je glumio i režirao u amaterskim predstavama u Ladimirevcima i omladinskom KUD-u Milica Križan iz Osijeka kao njegova prva uloga računa se ona ostvarena za vrijeme studija u Krležinoj Golgoti. Do kraja studija glume nanizati će uloge u mnogim predstavama. U međuvremenu će se 1963. oženiti Majom Blaškov s kojom će imati dvoje djece – Anju (rođ. 1963.) i Filipa (1966.). Nakon što je jedno vrijeme imao status slobodnog glumca 1966. postaje članom Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Tu ostvaraje mnoge zapažene uloge, kao npr. Aleksa u Nušićevu djelu Sumnjivo lice, Dživulin u DržićevuDundo Maroju, Lord u Shakespearovu Machbetu, Estragon u Ionesovom U očekivanju Godota itd. Jedno je vrijeme ponovno slobodni glumac te četiri sezone glumi u kazalištu koje je utemeljio Relja Bašić – Teatar u gostima. No, 1979. iznova postaje član Zagrebačkog dramskog kazališta, a ujedno piše dramu Sokol ga nije volio.
Filmsku glumačku karijeru započeo je 1957. ulogom u filmu Svoga tela gospodar. Do kraja svoje karijere glumiti će u preko 70 filmova. Najpoznatije njegovi filmske uloge su one Jože Svetog u Brezi; švercera satova u H8; Matije Gupca u Seljačkoj buni; ludog Boška u Bitki na Neretvi; intelektualca alkoholičara u Novinaru; profesora u provinciji u Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj te statističara u Ritmu zločina. Pored igranih filmova glumio je i u televizijskim serijama, kao npr. Kuda idu divlje svinje,Prosjaci i sinovi, Velo misto te Jelenko.
Zdravlje mu biva ozbiljno načeto u proljeće 1990. kada je doživio prvi moždarni udar. Kako bi sačuvao zdravlje povremeno je odlazio na oporavak u Krapinske toplice ili u selo Donje Potočje gdje se još od sredine 1980-ih s nećakom Josipom bavio poljoprivredom, stolarijom i građevinarstvom. Unatoč bolesti nastavlja glumiti pa 1991. glumi sporedne uloge u Čarugi iĐuki Begoviću. Posljednju veliku filmsku ulogu odgirao je u filmu Vukovar se vraća kući. Te 1991. doživio je još dva moždana udara. No, od kazališta se oprašta tek 1995. u kazalitšu Gavella (sada već bivše Zagrebačko dramsko kazalište) ulogom u Dundo Maroju. Međutim nakon nastupa u oproštajnoj predstavi završava u bolnici. Posljedni film u kojem je glumio koji je snimio bio je Zamrznuti kadar (1999.). Od proljeća 2000. boravio je u sanatoriju Gornji grad u Zagrebu sve do svoje smrti 1. siječnja 2001. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj i to na svoj rođendan 4. siječnja.
Za svoja je glumačka ostvarenja dobio i mnoge nagrade, neke od njih su: nagrada Vladimir Nazor za ulogu mladoženje u filmu Lisice (1970.); Zlatna arena na filmskom festivalu u Puli za sporednu ulogu u filmu Novinar(1979.); Sterijina nagrada na 28. Jugoslavenskim kazališnim igrama u Novom Sadu za ulogu Šime u Sokol ga nije volio (1983.); Zlatna arena na filmskom festivalu u Puli za sporednu ulogu u filmu Ambasador (1984.); nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (1991.); nagrada hrvatskog glumišta za životno djelo (1993.) te nagrada Krešo Golik lista Vjesnik za životno djelo u filmskoj umjetnosti (1996.).
U Šovagovićevim rodnim Vladimirevcima podignut mu je spomenik u središtu sela. Spomenik je na svečanom otvorenju otkrila glumčeva kćerka Anja Šovagović Despot..
