Ovih dana na ulicama i trgovima, ispred banaka i škola, ispred zgrada u kojima se nalaze institucije vlasti, diljem Francuske, na red i sigurnost pazi više od 100000 policajaca i vojnika. Takva koncentracija snaga sigurnosti na javnim prostorima nije zabilježena još od tako zvane alžirske krize krajem pedesetih godina prošlog stoljeća. Tada je predsjedenik Charles de Gaulle izveo na ulice policiju i vojsku da bi sprijećio mogući padobranski desant djela vojnih postrojbi koje su se protivile davanju nezavisnosti Alžiru, največoj francuskoj koloniji u Africi. Pobunjeni generali ipak nisu napali Francusku na francuskom tlu, ustavni je poredak očuvan, a Alžir je, unatoč negodovanju mnogih Francuza, dobio nezavisnost.
Danas, 56 godina kasnije, uzrok masovne mobilizacije sigurnosnih snaga je zločin što su ga počinila trojica sljedbenika radikalnog islama (napad na redakciju lista Charlie Hebdo, ubojstvo jedne policajke i napad na židovski trgovinu košer hrane) i koji su tri dana poslije likvidirani u akcijama francuske policije. Tek nakon toga francuske vlasti u zadaći sprečavanje sličnih terorističkih akcija izvodi na javne prostore vojsku i policiju. To bi uznemirenu i zaplašenu javnost trebalo uvjeriti da je država spremna i sposobna zaštititi svoje građane, njihovu imovinu i vrednosti na kojima poćiva francusko društvo. No, postavlja se pitanje, na koje još nitko pozvan ne odgovara – dali se pokolj 17 žrtava pomahnitalih fundamentalista mogao spriječiti?
Pokazalo se da su francuske obavještajne službe imale braću Koumachy na popisu osoba koje su putovale u Siriju i Jemen, da su prije nekoliko godina isljeđivani i sudski kažnjavani zbog pomaganja osuđenim fundamentalistima i nakon toga ništa. Francuske obavještajne službe kao da su zaboravile na braću Kouachy. Nije nadzirana njihova elektronička pošta, nijsu prislupkivani njhovi telefoni i mobiteli. Obavještajci jednostavno nisu imali pojma što braća Kouachy smjeraju i s kim se druže. Njihova povezanost s trećim fundamentalistom, Amedyjem Coulybalijem, postala je obavještajnim službama znana tek kada ju je obznanio sam Amedey, nakon što je ubio jednu policajku, i dan kasnije napao trgovinu košer hrane. Do tada su obavještajci bili u blaženom mraku neznanja.
Analitičari sigurnosnih kretanja uglavnom se slažu u ocjeni da je grozomorni zločin u Parizu u kojem je ubijeno 17 novinara, policajaca i kupaca u trgovini može smatrati posljedicom lošeg rada francuskog obavještajno-sigurnosnog sustava. Pojedini stručnjaci tvrde da je francuska obavještajna zajednica nedjelotvorna zbog častih strukturalnih i organizacijskih promjena.Kola su krenula nizbrdo 2008. godine kada je predsjednik Sarkozy naredio da se od dvije obavještajne agencije stvori jedna, sujper-služba. U organizacijskim promjenama iz službe je otišlo mnogo iskusnih, školovanih obavještajaca, a zamjenjivali su ih mladi, fakultetski dioplomanti, bez ikakvog obavještajnog iskustva. Zbog nedostatka iskusnih obavještajnih kadrova, Sarkozyjeva super-služba poznata pod akronimom DGSE, često je kasnila sa vežnim spoznajama i procjenama. U redovima obavještajaca zemalja članica NATO-a kolala je doskočica :”Francuzi u četvrtak, sa zavidnom sigurnošću, otkrivaju da je prekjuće bio utorak..”
I taman kada su se obavještajne kockice u Parizu koliko toliko posložile, 2013. došao je novi predsjednik,Francoise Holland koji je naredio novo preslagivanje obavještajne zajednice. Možda se u tom pretumbavanju uprava i resora, direkcija i odjela, promjenama u operativnim službama i ekipama negdje zagubio dosje Saida i Cherifa Kouachyja i njihovog kompanjona Amedyja Coulabalyja, ako su njegov dosje uopće imali.
Međutim, imali su ga francuski saveznici Amerikanci. Njihova Središnja obavještajna agencija (CIA) imala je Coulabalyja na popisu osoba koje održavaju bliske odnose s fundamentalistima i fundamentalističkim grupacijama. Tu spoznaju CIA je imala tri godine prije pariškog masakra, ali o Coulabalyju i njegovin kontaktima nije obavjestila svoje sestrinske službe u Parizu.
I tako smo došli do središta problema. Obavještajci često nemaju kvalitetne informacije jer izostaje suradnja između srodnih službi u zemlji i inozemstvu.
Očiti primjer nesuradnje obavještajnih službi je napad na Svjetski trgovinski centar (WTC) u New Yorku, 11. rujna 2001. godine. U istrazi koja je provedena nakon tog događaja ujtvrdilo se da je Federalni istražni ured (FBI), koji po američkom ustavu jedini može voditi policijsko obavještajne akcije na teritoriju SAD, zatražio da CIA u inozemstvu provjeri informaciju o pripremi velike terorističke akcije protiv SAD. Do te spoznaje FBI je došao obavještajnim radom u SAD, a CIA je to trebala potvrditi ili odbaciti temeljem svoga djelovanja van teritorija SAD. Nikada nije javno obznanjeno što je CIA odgovorila FBI-ju, ali znamo što se desilo, WTC je napadnut, neboderi su srušeni, a poginulo je više od 3000 osoba.
Neznanje i kriva procjena je uzrok nekoliko neuspjelih akcija izraelske službe Mosaad. Jedna od najpoznatijih pogrešaka desila se 16. listopada 1968, godine.Toga dana, oko 23 sata kvartovska policija u Munchenu je dobila dojavu da je u tijeku provala u jednu vilu u Alberthstrasse. Dojavu je uputila stanovnica susjedne vile koja je zamjetila svjetlo u kući čiji su stanari bili odsutni. Policija je na licu mjesta zatekla dvojicu provalnika i uhitila ih. Dva dana kasnije sve se razjasnilo. Provalnici su bili agenti Mosaada, a kuća vlasništvo bivše supruge Heinricha Mullera, šefa nacističe policije Gestapo. Mosaad koji je godinama tragao za Mullerom vjerovao je da će u kući Mullerove žene naći tragove o njegovom skrovištu. Procjena je bila pogrešna. Muller se od supruge Gerde razveo još 1940. godine i prekinuo svaki kontakt s njom, što izraelki obavještajci nisu znali. Nakon munchenskog neuspjeha Mosaad je nastavio uzaludnu potragu za Mullerom. Njegova sudbina do danas je ostala nepoznata.
Drugi veliki neuspjeh izraelskih obavještajaca je ubojstvo mladog Alžirca, konobara u jednom restoranu u norveškom gradu Lilehameru. Nesretnog konobara Mosaad je zamjenio sa Hasanom Salamehom, jednim od visokih dužnosnika palestinske skupine “Al fatah”. U vrijeme izraelske akcije u Lilehameru, Salameh je bio u Beyrutu od kuda nije odlazio godinu dana. Podatak nepoznat Mosaadu.
Norveška policija, zgrožena besćutnim ubojstvom, pokrenula je opsežnu potragu za počiniteljima i ubrzo otkrila i uhitila svih pet članova Mosaadove ekipe. Na suđenju koje je uslijedilo, osuđeni su na duže vremenske kazne.
Što reči na neuspjeh CIA-e vezan za događaje koji su prethodili padu iranskog šaha Reze Pahlavija, vjernog američkog saveznika na Srednjem istoku, Njegov bjeg iz zemlje i urušavanje cjelog sustava vlasti u Iranu, te uspostava novog režima s ajatolahom Homeinijem na čelu, bili su posve neočekivani u Washingtonu. O tome što se sprema u Iranu američka vlada nije imala pojma, mada je u Teheranu i drugim gradovima djelovalo 30 agenata CIA-e, ali ni jjedan od njih nije govorio farsi, jezik kojim govori više od 90 posto Iranaca. Trideset agenata u zemlji čiji jezik ne poznaju. Dobro da su se znali vratiti u SAD nakon Pahlavijevog pada.
Vratimo se u Francusku na čijim ulicama i trgovima patroliraju policajci, vojni komandosi, padobranci i nepoznat, ali svakako značajan broj , agenata u civilu. Francuska vlada uvjerava svoju javnost da su poduzete sve mjere kako bi se jamčila sigurnost. S druge strane, sve to košta. Novac iz proračuna troši se na policijsko-vojna patroliranja, ujmjesto, primjerice za plaće učitelja i službenika koji su tijekom 2014, nekoliko puta prosvjedovali diljem zemlje. Na ovakve primjedbu može se odgovoriti da sigurnost ima cijenu i valja je platiti. Da, to je točno, no nije li se trošak mogao izbjeći da se uzrok masovnog angažiranja sigurnosnog aparata sprijećio. Odnosno, da su obavještajci znali ono što su morali znati i za što su plaćeni.
