“Nova knjiga pjesama „Simulacije“ nastavlja se na niz započet knjigom pjesama iz druge Jendričkove poetičke faze “Podzemni Orfej”, koja je objavljena 2001., i potom dodatno razrađenom u knjigama pjesama “Kada prah ustaje” iz 2005. te zadnjim knjigama “Pacifička kiša nad Kupom”, „Diktatura ljubavi“ i „Vozni red“.
Riječ je o postupnom proširivanju područja poetike, u čijim je okvirima funkcioniralo desetak knjiga poezije objavljenih u rasponu od 1969. godine do kraja 1990ih. Ta je poetika svojim većim dijelom bila koncipirana na premisama neo-avangardističkog istraživanja jezika kao osnovnog medija poetske ekspresije.
U novom rukopisu knjige pjesama „Simulacije“ daleko od svake proizvoljnosti jezične idolatrije, premda svjestan vlastitih ljubavi za bankrot smisla i stišni voluntarizam, Slavko Jendričko u brzom ritmu udebljava svoju antimimetičku poetsku brazdu, koja međutim u njegovim posljednjim knjigama nipošto ne raskida sa zbiljom, neposrednim aktualijama. Naprotiv, autoreferencijalnost mnogih dionica ove poezije, podbočena različitim tipovima govora iskaznoga subjekta, omogućuje mu da se ozbiljno i razgovijetno obračuna s važnim životnim entitetima, žilavo inzistirajući na radikalnim oprekama s kojima se i u životu, i u pjesmi dokučuje kakva-takva konačna bilanca.
Ma kako nelišena dvosmislica, Jendričkova, sada ponešto odgonetljivija, metaforika i razvidnije semantičke veze unutar stihova, naime, isporučuju nam surovu, ironijsku i krajnje nesentimentalnu zbilju nipošto potrošena jezika, ali i nimalo uspokojene pjesničke egzistencije. Utoliko ne iznenađuje što Jendričko parodira mjesta vlastita intimiteta, što ironijom pa i persiflažom razdjevičuje nevinost posljednjih oaza nekompromitirane nature, koja u vazda zainteresiranoj ideološkoj manipulaciji biva točka osvete, debakl humaniteta.
Poigrati se sa sobom i s drugima, imati sućutnosti za povijesni tragizam, ali uzmaknuti kada, negdje ispod svijesti, opaziš da te nema u kolektivnom nesvjesnom, biti ovdje i nigdje, opreke su s kojima vješto barata povremeno ludičko-shizoidni “narator” ovih pjesama. Pjesnik Slavko Jendričko, zaključimo, istodobno nam se ruga i djetinje nas zaigrano zavodi.”
Društvo hrvatskih književnika
