Predavanje na temu „Važnost nadbiskupa Stepinaca i njegova djelovanja za razumijevanje vrijednosti judeo-kršćanske etike“ održala je u utorak 11. veljače u sisačkom Velikom Kaptolu dr. sc. Esther Gitman.
U prepunoj Dvorani sv. Ivana Pavla II. predavanje je moderirao rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. sc. Željko Tanjić, a nazočio je i sisački biskup Vlado Košić koji je na početku pozdravio sve okupljene, posebno dr. Gitman.
Na počistaknuvši kako joj je zadovoljstvo ponovo biti u Hrvatskoj, te osobito danas u Sisku, dr. Gitman je tom prigodom biskupu poklonila križ iz Svete zemlje te knjigu Psalama na hebrejskom i engleskom. Obraćajući se okupljenima ustvrdila je kako je cilj ovog predavanja prikazati Alojzija Stepinca onako kako ga je ona upoznala kroz tisuće pročitanih dokumenta i razgovore s preživjelim Židovima koje je spasio.
„Ovi izvori pokazuju Stepinčevu svakodnevnu borbu protiv četiriju diktatorskih režima s kojima se suočavao tijekom svojeg života. Svakako za takvu prezentaciju trebali bi sjedit tu danima, ali ipak po potrebi ja ću neke događaje spomenuti. Sedamdeset i pet godina nakon što je Drugi svjetski rat završio, Alojzije Stepinac je za Hrvate najveći duhovni i vjerski vođa, a za mnoge već sada svetac, čija se kanonizacija iščekuje. Nakon što je posvećen za nadbiskupa, novi nadbiskup je uskliknuo: ‘ja volim svoj hrvatski narod i za njegovu sam dobrobit spreman sve dati, kao i za Katoličku Crkvu’. Ali mi smo svjesni loše propagande od strane Titovog komunističkog i današnjeg srpskog režima tako da ima malo onih koji u i izvan Hrvatske poznaju njegov rad i ono što je učinio za spašavanje onih koji su tražili njegovu pomoć“.
Gitman je podsjetila i kako je Stepinac je tijekom ratnih godina zbrinjavao skupine i pojedince.
„Kada je shvatio da se još više može učiniti promjenom svog stajališta o obraćenju Srba, Židova, i ostalih na katoličanstvo, dao je ovu uputu kleru: ‘Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona iz koje kršćanstvo vuče svoje korijenje. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju’. Usprkos prijetnjama lokalnih agenata SS-a i ustaških vlasti koji su ukorili Stepinca zbog njegova mišljenja u korist Židova, Srba i ostalih disidenata, grof Anthony Henry O’Brien od Thomoda je rekao: ‘Na njegove propovijedi masovno su osim katolika išli čak i oni koji inače nisu išli u crkvu. Te su se propovijedi širile, prepričavale, umnažale i u tisućama i tisućama primjeraka dijelile među narodom, a čak su prodrjele i na oslobođeni teritoriji. Postale su podzemni tisak, način uspješne propaganda protiv Ustaša i zamjena za oporbeni tisak.
Mladi Ustaše, Hrvati i Nijemci, bili su razočarani sa Stepincem i to nisu krili jer su mu usmeno rekli: ‘Mi znamo da si ti naši najveći neprijatelj, ali mi ti dajemo na znanje da ako ćeš nastaviti govoriti o nama tako loše, kao što si do sada, i usprkos tvoga katoličkog crvenog pojasa, mi ćemo tebe ubiti kao psa na ulici’. Američki povjesničar Michael Phayer piše: „Nažalost, Sveta Stolica nije nikome dala na znanje da se nadbiskup Stepinac usudio progovoriti protiv rasizma i genocida, niti je potvrdila da se slaže, s njegovim postupcima na osnovi Stepinčevih riječi. Sveta je Stolica mogla izraditi smjernice za biskupe, koje bi oni slijedili. Stepinac je pružao utočište ugroženim Židovima i Srbima. Isto tako, njegove riječi bile su hrabre i principijelne jer je on- Hrvat – prozvao hrvatske državljane. Tijekom ratnih godina Stepinac je prepoznavao da će u predstojećim godinama ustaše predstavljati uteg, opterećenje u čovjekoljubnom tkivu hrvatskog društva“, rekla je predavačica.
Govoreći o stradanju Stepinca za vrijeme komunizma Gitman je rekla kako su mnogi su službenici Titove vlade prepoznali da su optužnice bile lažne zato što su ustaše prekršili sve propise Crkve, te da Stepinac nije bio njihov pobornik, ali su se bojali o tome govoriti.
„Na primjer, Milovan Djilas, Titov bivši tajnik za propaganda i medije, je izjavio, prvo: ‘Problem koji Stepinac imao s Titom nije bila njegova politika prema ustašama, već njegova politika prema komunistima, i ponajprije njegova vjernost Rimu’. Drugo, na upit zašto mu je kazna bila tako stroga, odgovorio je: ‘Da vam iskreno kažem, ja mislim, i to ne samo ja, da je Stepinac besprijekoran čovjek, jakog i neslomljivog karaktera. Iako zaista nevin, on je optužen: ali, opet, povijest nam često nudi primjere nevinih ljudi optuženih zbog političkih potreba’. Titovim vlastitim riječima: ‘Nije istina da progonimo Crkvu, mi jednostavno ne toleriramo da određeni ljudi nekažnjeno služe stranim interesima, umjesto interesima svog vlastitog naroda’.
Nakon Stepinčeve smrti 1960. godine papa Pio XII. proglasio je Stepinca jednim od najvećih crkvenih velikana posljednjih stoljeća te ga nazvao pastirom koji je primjer apostolskog žara i kršćanske jakosti, kao odjek odvažnog i punog autoriteta tona njegovih propovijedi koje je držao u opasnim ratnim godinama, podižući glas protiv zločina i za Boga i prava čovjeka“, zaključila je na kraju.
