U sjećanje na Đuru Brodarca

Smrt Đure Brodarca u osječkom zatvoru bila je političko ubojstvo jer je hrvatska vlast žrtvovala hrvatskog generala i jednog od vođa obrane protiv srpske agresije silama zla. Hrvatski vlastodršci toga doba stavili su neke svoje partikularne i europske interese ispred nacionalnih interesa. Stoga očekujem da će nova hrvatska vlast odati počast Đuri Brodarcu, da će u središtu Siska biti podignut njegov spomenik, bas kao što će u centru Zagreba biti podignut spomenik Franji Tuđmanu. Rekao je ovo Hrvoje Hitrec u u Sisku na okruglom stolu održanom, prošle godine  u povodu 3. godišnjice smrti Đure Brodarca.

Danas se navršavaju četiri godine od smrti Đure Brordarca, hrvatskog političara, generala HV-e u pričuvi, župana i saborskog zastupnika.

U nastavku donosimo priču Hrvoja Hitreca

„Oni koji se sjećaju 1991. a među njima su svi Hrvati koji su tada imali više od pet godina, sjećaju se i onih zlokobnih ratnih snimaka s Banovine, razaranja i tjeskobe, pada Petrinje i srpskih zločina, napada na Sisak, na grad i rafineriju, užasnutih, očajnih ljudi punih straha i bijesa, ljudi željnih jedne čvrste točke na koju će se osloniti i koja će im dati nadu da nije sve izgubljeno, da se treba osoviti, obraniti i sačuvati ovaj dio Hrvatske.

Dobro se sjećam televizijskog priloga iz granatiranog Siska: čovjek srednje dobi ispod nekih klimavih stuba usred srpskoga napada daje intervju. Ne viče, ne vrišti, djeluje hladnokrvno, premda se na licu vidi duboka zabrinutost. A kako i ne bi. Čovjek se zove Đuro Brodarac. I tako se, eto, u tom trenutku iz mase izbezumljenoga naroda izdvaja jedan lik koji uzima na sebe teret obrane toga područja. Nema u sebi ništa mesijansko, govori ne gledajući izravno u kameru, ponešto pognute glave, čvrstih usana ispod brka. Ne obećaje ništa, ali daje do znanja da je tu, da se zove Brodarac, da će ostati tu do kraja – do pobjede ili do poraza. I to je dovoljno da zaustavi one koji bi pobjegli glavom bez obzira, da učvrste noge i stave se, štono riječ, na raspolaganje domovini.

Svi oni znaju da je Sisak – Sisak, da sjeverna hrvatska prijestolnica iz doba junaka Ljudevita Posavskog ima iza sebe rastresitu noviju povijest, da su rafinerija i poglavito željezara postale bastionom “jugoslavenstva” i da se tu dovaljalo mnoštvo koje i ne govori hrvatski. To je razlog da Hrvati u Sisku nisu strjepili samo od napada srpskih terorista i jugoslavenske (srpske) armije izvana, nego i od izdaje iznutra, od velike i dobro organizirane pete kolone. Jesu li Brodarac (i Hrvatska u cjelini) posegnuli za rješenjima koja su u takvim slučajevima uobičajena, jesu li gdje u Hrvatskoj, pa i na Baniji, organizirani logori u stilu britanske (pa i američke) tradicije u 2. svjetskom ratu? Ne. Trebalo se toga čuvati, jer Hrvatsku ionako nitko nije volio, a ako ju je tko i volio – nije glasno govorio. No to ne znači da se napadnuti grad ne treba braniti i otkrivanjem i sprječavanjem djelovanja pete kolone, one otrovne rane koja izjeda iznutra.

Eto, to je “krimen” Đure Brodarca, jednoga od onih istaknutih ratnika koji su obranili Hrvatsku. Sve drugo je bijeda suvremene hrvatske politike koja puže kao pas pred britanskim (plus sateliti) gospodarima procedure primanja u Europsku uniju i sličnim nitkovima u Haagu, osnivajući priželjno male “hrvatske” haaške sudove. Sud u Sisku nije podoban, pa Brodarac mora pred sud u Osijeku.

Hrvatska politika žrtvuje, jednog po jednog, sve ratne zapovjednike koji su izrasli iz naroda. Istodobno, nitko ne odgovara za četiri stotine ubijene hrvatske djece, primjerice. Možda je onaj tko je ispalio granatu na dječje igralište u Slavonskom Brodu sada negdje u Hrvatskoj, vjerojatno mu je Hrvatska obnovila kuću…. Pogreška je doista učinjena, tragična pogreška, kada je bilo kojem sudu izručen bilo koji zapovjednik iz Hrvatskoga domovinskog rata. Na prvi takav zahtjev trebalo je odlučno reći: ne, po svaku cijenu. Tada bi nas cijenili, i tada bismo poštovali sami sebe.“