Tijelovo u sisačkoj katedrali

Na svetkovinu Tijelova, Presvete Krvi i Tijela Isusova, u četvrtak 15. lipnja svečano misno slavlje u katedrali Uzvišenja svetog Križa u Sisku predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s katedralnim župnikom preč. Markom Karačom, supsidijarom katedralne župe preč. Milanom Begićem i vikarom vlč. Robertom Jakicom.

U homiliji biskup je razmotrio ovu svetkovinu kroz sadržaj koji mu daju crkveni himni: PANGE LINGUA GLORIOSI – Usta moja, uzdižite,  LAUDA, SION, SALVATOREM – Hvali, Sion, Spasitelja i ADORO TE DEVOTE – Klanjam Ti se smjerno, tajni Bože naš.

„ADORO TE DEVOTE – Klanjam Ti se smjerno, tajni Bože naš, /Što pod prilikama tim se sakrivaš. /Srce ti se moje sasvim predaje, /Jer dok promatra te, svijest mu prestaje… Ovo je najpoznatija i najčešće pjevana pjesma koja nas poziva na klanjanje Kristu skrivenom u Svetom Kruhu i Vinu. Ipak pitanje je, je li to djelo slavnog teologa i mistika Tome Akvinskoga jer se u tekstu veli ‘vid i opip, okus varaju se tu’, što on ne bi tako rekao – jer ne varaju se osjetila koja niti ne mogu doprijeti do tajne koju može spoznati samo vjera. Također formulacija ‘vjerujem u oba, oba priznajem’ tvrdi nešto što nije teološki točno jer Bog i čovjek u Kristu nisu dva zasebna subjekta nego je – prema Kalcedonskoj formuli – Krist ‘jedan u dvije naravi’, dakle, božanskoj i ljudskoj, ali ne postoje dva Krista nego samo jedan. To je tzv. hipostatska unija ili jedna osoba u dvije naravi. Ipak ove pjesme su sve veoma poučne i pjevaju se od 13. stoljeća u Katoličkoj Crkvi te izražavaju našu veliku zahvalnosti i odanost Kristu koji nam je na svojoj Oproštajnoj večeri ostavio znak svoje nazočnosti – kruh i vino – u kojima je on sam trajno s nama prema obećanju: ‘Ja sam s vama  u sve dane, do svršetka svijeta“, rekao je biskup.

U nastavku biskup je istaknuo kako danas treba promišljati i o tome kako pronijeti taj susret s Kristom, slast vjere koju nam daje primanje Svete Pričesti, u svakodnevni život, na ulice i trgove naših gradova i sela, u naše tvornice, učionice, u naše urede i na sva radna mjesta, u sve naše obitelji, domove i sva mjesta gdje živimo i radimo.

„Simbolično to činimo noseći Presveti Oltarski Sakrament izvan crkve, prolazeći s njime po našim mjestima. I mi ćemo obići našu katedralu poslije svete mise, da bismo označili upravo tu zadaću koju nam je Krist dao, da idemo po svem svijetu i svima donosimo Evanđelje – Krista. No, pitamo se do kuda to smijemo, gdje je ta granica koja predstavlja našu ovlast i zadaću dobivenu od Krista. Nekada se, a to se čini i danas u nekim mjestima, čitavim gradovima i selima u dugim procesijama s pjesmama i molitvama prolazilo noseći Pokaznicu i u njoj Kruh života, Krista uskrsnuloga.

Jesmo li se mi to uplašili da ne smijemo ipak predaleko, pa obiđemo samo crkvu i brže se vratimo u nju? Hoćemo li tako reći da mislimo kako nije prikladno da se mi kršćani previše miješamo u društveni život našega grada, naše domovine, našeg svjetovnog života? Imamo li mi tu neku bojazan koja je ostala još iz doba kad je totalitarni bezbožni sustav zabranjivao Crkvi miješanje u svjetovne stvari? Ili smo podložni medijima i onima u javnom životu koji i danas ne vole Crkvu pa joj za svaki njezin iskaz brige za opće dobro zajednice i društva prišivaju nedozvoljeno miješanje u društvena i politička pitanja“, rekao je biskup dodavši kako je na to pitanje gdje je ta granica, do koje mjere smo mi svjedoci Krista i njegovih vrijednosti koje smo dužni živjeti i svima svjedočiti, teško odgovoriti.

„Ipak ako u dobrom duhu, željni pomoći, željni prožeti naše hrvatsko društvo Evanđeljem, ulazimo u svjetovno područje, onda to nije samo nama dopušteno, nego je to i naša obveza. Dakako, s blagošću i sa sviješću služenja. Molimo Gospodina Uskrsnuloga koji je prisutan u našim crkvama, koji je na našim oltarima, u svetoj misi u Kruhu i Vinu, koji nas čeka u Tabernakulu i kojega danas blagujemo, častimo i pronosimo našim mjestima, da nas uvijek vodi, da njega iznad svega ljubimo, da ga se ne stidimo, da njegove vrijednosti svjedočimo i unosimo u naš svijet, u naše hrvatsko društvo i tako prožmemo sve što god sami činimo i živimo, ali i one s kojima se susrećemo, Kristom Gospodinom“.

Nakon misnoga slavlja slijedila je tijelovska procesija oko katedrale te kroz gradski park, a misu i procesiju je animirao katedralni zbor pod ravnanjem prof. Jelene Blašković.

(SV)