“Dragi prijatelji, braćo i sestre,
Rođenje Isusa iz Nazareta u skromnoj pastirskoj štali u Betlehemu preobrazilo je svijet. Zbilo se kao događaj u vremenu a ima nadvremensko i svevremensko značenje jer oblikuje ljude i svijet u svakom vremenu. Kako je to moguće da jedno rođenje ima takvu snagu i toliku moć? Nije li to neobično, nije li neočekivano da jedno Dijete utječe na tolike ljude i događaje? Isusovo je rođenje po svemu neobično:
Rodio se od Djevice; naziva se Kraljem kraljeva i Gospodarom gospodara a rođen je u pastirskoj štali među životinjama koje su ga grijale i prve primile kada ljudi nisu; nisu ga voljeli zemaljski poglavara: jedan ga je progonio želeći ga ubiti tek što se rodio, drugi ga je osudio na smrt na križu, treći mu se rugao; nisu ga voljeli ni čuvari Zakona, farizeji i pismoznanci, koji su ga vrebali želeći ga optužiti da krši Zakon; no voljeli su ga siromasi, bogalji, slijepi i hromi, voljeli su ga grješnici i ljudi koji su se osjećali odbačeni od drugih jer im je davao nadu i vraćao izgubljeno dostojanstvo; voljeli su ga iznad svega njegovi prijatelji, njegovi učenici koji su pošli za njim i nakon što su sve ostavili slijedili su ga, slušali i divili mu se; ipak kada je bio osuđen i raspet napustili su ga i oni, osim njegove Majke, nekoliko žena i jednog jedinog učenika koji je ostao pod križem s njime; svi su ga vidjeli i doživljavali kao čovjeka jer je jeo i pio, bio gladan i žedan, spavao je i hodao zemljom, a ipak su mu služili anđeli i sam mu je Bog govorio nazivajući ga svojim Sinom, a on mu je svoju neograničenu ljubav iskazivao poslušnošću i kad nije njegova volja bila ista kao i Očeva slušao ga je, i u najtežim odlukama i trenucima; nakon smrti na križu treći je dan nestalo njegovo tijelo iz groba, a on se ukazao ženama i govorio im da je živ, okupljao je svoje učenike koji su se raspršili i govorio im o budućim stvarima, navješćujući i njima novi uskrsnuli život nakon smrti. Isus nije bio samo pravi čovjek, nego i pravi Bog, Sin Božji, Božja Riječ koja se utjelovila i koji je prošao zemljom čineći dobro…
Bogu je sve moguće, Bog izokreće naša ljudska očekivanja, Bog liječi naše rane, pridiže naše nemoći i nas slabe ljude krijepi da se borimo i pobjeđujemo i kada gubimo u ovom životu postižući vječni život…
Naš Bog kojeg je objavio svojim rođenjem i svojim ukupnim navještajem Isus Sin Božji je Bog iznenađenja: prije svega on je Bog bezgranične ljubavi, Bog milosrdni koji oprašta svaki grijeh za koji se čovjek pokaje, Bog koji ljubi nas koji to i osobito kada to ne zaslužujemo, Bog koji nas pridiže, koji se brine za nas, kojemu je stalo do svakoga od nas…
Bog Isusa Krista – kako je naslovio svoje djelo kristologije kardinal Walter Kasper – je Bog kojeg je u sebi, ali i svojim riječima i djelima objavio Isus Krist. Zato dolazak Isusa Krista, njegovo rođenje u Betlehemu ima tako ogromno značenje za sve ljude na svim mjestima i u svim vremenima ovog svijeta.
Međutim ne prihvaćaju svi taj dar, dar dolaska Sina Božjega. Sveti Ivan piše odmah na početku evanđelja: „k svima dođe, ali njegovi ga ne primiše“ (Iv 1,11). A zašto je tako bilo tada, a i danas ga neki ne poznaju i ne prihvaćaju? Sveti Ivan kaže: „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.“ (Iv 3,19)
Ime Isusovo danas se izbacuje iz javnog prostora, i to u nekada kršćanskim zemljama. Iz neke „političke /ili religijske (?) korektnosti“ čak čelnici EU preporučuju da se ne upotrebljava naziv Božić nego samo neka se čestitaju sretni blagdani! Iz ukrasa koji se ovih adventskih dana raskošno razlijevaju po ulicama, trgovima i izlozima izbačen je Isus. Njega zamjenju neki debeli u crveno obučeni djedovi s dugom bijelom bradom, okruženi nekim vilama i upregnuti u neke saonice i zaprege glumeći skandinavske bijele zime kojih u Europi ima sve manje. K tome još se najnovije pojavljuje nekakvi lutak zvan Orašar koji sve više postaje simbol božićnog vremena. A Isus? Izgubio se ili su ga ljudi namjerno izbacili. A mi smo nekad pravili jaslice s djetetom Isusom, okruženim svetom Majkom Marijom i svetim Josipom, kojima su hrlili pastiri, kraljevi, ovčice, a u štali su Isusa grijali vol i magarac. Taj je prikaz nadahnut Evanđeljem. A prvi ga je javno uprizorio prije točno 800 godina sveti Franjo Asiški, u gradu Greccio u Italiji, dakle za Božić 1223. godine. Već 8 stoljeća kršćani uprizoruju betlehemske jaslice želeći si tako približiti otajstvo Božića. Da, Božić je otajstvo koje se samo vjerom razumije. Prema tome ne smijemo osuđivate one koji ne razumiju Božić, jer oni nemaju vjere i stoga ne mogu dohvatiti to otajstvo. A mi koji vjerujemo dužni smo im to otajstvo približiti da bi po našem svjedočanstvu vjere u Kristovo rođenje i oni došli bliže tom Djetetu, Mesiji koji se rodio za sve, baš za sve ljude na zemlji.
Sveti Augustin je rekao: “Probudi se, čovječanstvo! Zbog vas je Bog postao čovjek.“ On je tvrdio da otajstvo utjelovljene Riječi ne mogu shvatiti oholi. Augustin piše: „Za nas je svanuo dan slave, ponavlja se svake godine; danas se rodio Gospodin i Spasitelj naš Isus Krist: iz zemlje je niknula istina, dan se iz dana rodio u naš dan. Kličimo i radujmo se! Koliku nam je blagodat donijela poniznost preuzvišenog Boga to dobro razumiju kršćanski vjernici, bezbožna srca to ne mogu razumjeti, jer Bog je te stvari uskratio mudracima i umnicima a objavio ih malenima.“
Ovaj crkveni naučitelj još govori i ovako: „U potpunosti ćemo se nasititi Tajne Boga koji silazi i Boga koji uzlazi kad se očituje njegova slava nad nama, ali dok se to ne zbude, dok se ne pokaže to što će nas zadovoljiti, dok ne budemo pili i utažili žeđ na izvoru života, tijekom ovog vremena dok idemo na području vjere daleko od njega, dok gladujemo i žeđamo pravde, neiskazanim žarom čeznemo za likom Božje ljepote i pobožnim bogoštovljem slavimo njegovo rođenje u liku sluge“.
Doista, Bog je u Kristovu rođenju preuzeo lik sluge, za nas je postao čovjekom da bi nas Bogu uzdigao. Stoga se doista trebamo radovati i Bogu zahvaljivati. Sa svetim Franjom možemo neprestano, a osobito ovih božićnih dana, biti uvedeni u tajnu Krista Silaznika, sve do malenosti ‘poniznom obličju Kruha’, kako je za Isusovo ‘utjelovljenje’ u euharistijsku Tajnu govorio Siromašak iz Asiza. Franjo je nadasve bio zadivljen, iskreno i snažno obuzet do ganuća, do mističnog zanosa, Kristovim poniženjem najprije u Kristovu utjelovljenju po Djevici Mariji, odakle i njegovi čudesni Božići, a zatim i svi Božići u kršćanstvu koji su kod nas duboko izraženi i melodijski raspjevani u našim božićnim pjesmama.
Dragi slavitelji Božića, ne stidimo se radovati i biti Bogu zahvalni što nam se rodio Spasitelj. Sveti je Petar Krizolog u 5. stoljeću sljedećim riječima htio prikazati veličinu božićnog misterija: „Evo što se ne usuđujem izreći: da je iznenada mogla nadoći tolika međusobna razmjena neba i zemlje, tijela i Boga, da se Bog preobrati u čovjeka, čovjek u Boga, Gospodin u slugu, sluga u sina, i da na neizreciv način nastane jedna i vječna rodbinska sveza božanstva i čovječanstva. Jer sagibanje boštva k nama je toliko da stvor ne može znati čemu bi se više morao diviti: ili tomu što se Bog snizio u naš položaj sluge, ili što je nas uveo u dostojanstvo svoga božanstva.“
Da, imamo se pravo i diviti jer mi smo počašćeni, naša je ljudska narav, naš zemaljski često težak i bolan život sam je Bog uzdigao jer je smatrao dostojnom uzeti naše ljudsko tijelo i u jednom čovječjem životu sve nas uveo u božanski život. Ima li veće nade za nas? Ima li većeg temelja za zahvalnost i svijest o vlastitom dostojanstvu? Naime, ako je Bog tako ljubio nas, tada je držao da je taj nevoljni ljudski stvor, često slab i po sebi nedostojan, sposoban prihvatiti Njega i s Njime graditi nešto veliko i lijepo.
Sretan Božić svima!
FELIUCEM DIEM NATIVITATIS DOMINI NOSTRI JESU CHRISTI!”
Vlado Košić
biskup sisački
