Priča o kruhu

U KŠC „Don Bosco“ u Žepču (Bosna i Hercegovina), Muzej Moslavine Kutina predstavit će se etnografskom izložbom posvećenoj kruhu, pod nazivom Priča o kruhu ili dok je kruha ikakva ne boj se glada nikakva, autorice Slavice Moslavac. Izložba sadrži 30-tak panoa, preko 100-stotinu kolor i crno-bijelih fotografija i tekstova vezanih za pripremanje tla, sjetvu, žetvu, meljavu, vodenice i mlinove cijelog moslavačkog kraja, brojne običaje i vjerovanja, obredne hljebove, zidnjake, izreke…

Na izložbi će biti predstavljeni zagonetni muzejski predmeti kao i brojni hljebovi kruha koji su odabrani na kutinskoj priredbi „Dani kruha i zahvalnost za plodove zemlje”. Posjetitelji će imati prigodu slikati se u stiliziranoj, bajkovitoj kućici, ukrašenih prozora, te pokrivenoj slamom.

Kruh je neiscrpna tema čije tragove možemo slijediti u daleku prošlost, iako se točno ne zna kada i gdje je započeo uzgoj biljaka krušarica. Vjeruje se da je to bilo negdje na Bliskom istoku, vjerojatno u plodnoj dolini rijeke, prije devet tisuća godina. Kruh je smatran plodom zemlje i čovjekova rada kao i božanskim darom i upravo zbog toga, kruh nije samo ljudska hrana, nego omiljeni žrtveni prinos bogovima. Kruh je označavao bogatstvo porodice i države. Postao je glavna i najznačajnija namirnica u prehrani civiliziranog svijeta. Kroz cijelu svjetsku povijest kruh je bio u središtu zbivanja i uzročnik mnogih sukoba među narodima, klasama i pojedincima, koji u svojoj suštini više ili manje uvijek predstavljaju borbu za kruh. Svetkovine u pravilu započinju rezanjem obrednih hlebova kruha.

Narod moslavačkog kraja je kao glavnu hranu (ranu) za jutarnje i večernje obroke uzimao isključivo u kruhu (kru, kruv, hljeb, hleb). Oblik i kvaliteta je mogao biti različit od “prostog” kukuruznog do “pisanog” (svetečnog, blagdanskog) kruha.

Do Drugog svjetskog rata, (a siromašno stanovništvo i do 60-tih godina 20. st.), svakodnevni kruh je peklo od kukuruznog brašna (tzv. kukuruzovnice ili kuruzovnice) te prohe ili proje zatim od miješanog ječmenog, raženog i kukuruznog brašna, dok se za razne svetkovine koristilo bijelo pšenično brašno. Ječam je također, doduše u rijetkim prilikama, zamjenjivao jednu od navedenih žitarica, ali zbog nedovoljne finoće i ostataka klasja u brašnu, nikada nije rado prihvaćen.

U obiteljskim zadrugama koje su egzistirale do početka 20. stoljeća vladala su stroga pravila ponašanja, a naročito pri stolu. Hranili su se dosta oskudno. Najviše su jeli ujutro: pure, tarane, rezance, krumpirove čorbe, cicvare, u podne: grah, kupus, valjuške, krumpir, kelj, mahune, za večeru isto tako.

Pečenje kruha je jedna od najvažnijih briga svake domaćice. Za razliku od onih naših krajeva gdje se svakodnevno pekao kruh na otvorenom ognjištu pod pekvom ili pod sačom, u Moslavini kruh se pekao u krušnim pećima i to u većim količinama, a višak je ostajao kao zaliha za narednih nekoliko dana, tako da se nikad nije konzumirao svježi, već tvrdi, osušeni kruh.

Predviđeni višak kruha se pohranjivao na suhim i zračnim mjestima, u ostavama zvanim komore, komorek, na posebno načinjene drvene stalke – križanice. Do danas su se sačuvali različiti nazivi: reme ili remeki (Ilova, Batina, Husain), krušnica (Osekovo, Podgarić, Čaire), krušnjak (Kajgana, Klokočevac, Tomašica), lotrice (Potok), križ ili krizi (Osekovo, Potok, Stružec), krušjenica (Trnovitički Popovao, Trnava), lebnica (Rogoza, Veliko Vukovje) itd.

U krušnim pećima i to redovno pomoću kvasa pekao se svakodnevni smesni (Mikleuška, Čaire), smjesni (Potok), ili  zmjesni (Osekovo_! Mikleuš) kruh ili raženka (Pašijan, Trnava), a za razne prigode svečani hlebovi (Ilova, Batina, Osekovo). Kad je god ponestalo kruha na brzinu, bez kvasa pripremale zmekale su se razne bazlamače ili zlevanke, pogače i to se peklo u štednjacima, a na plotnu mogle su biti pripremane pogačice, okruglo oblikovane i malo iztabane, zvane placke.

Za razne obiteljske prigode ili rođenja – babine ili vjerske blagdane pekle su se pogače i kruh od pšeničnog brašna. Tada se veća pažnja posvećivala izradi i ukrasu na njima, tako nalazimo razne pletenice i ptičice na gornjem dijelu svečanih hlebova i kuglofa (Kutinska Slatina, Kajgana, Ilova), ružu, pile ili zeca na pogačama nošenih “u babinje” (Potok, Voloder), okrugli ukrasi od otisaka čaše sa bosiljkom kao drevni simbol zdravlja i veselja u obitelji (Podgarić). Površina svečanog kolača mogla se premazati i emulzijom od jaja i brašna zvana maltazin.

Blagdani su započinjali rezanjem takozvanih obrednih hlebova. Uskršnje korpe ili košare u kojima je pored mnogih jestvina bio i kruh nosile su žene u crkvu na blagoslov.

Prije svakog objeda izgovarale su se jednostavnije molitve, na primjer:

“Blagoslovi ovo jelo i pilo i nas težake”,

ili djeca su govorila:

“Križi, boži, bog nas blagoslovi”.

Kruh je osnovica za život, simbol zajedništva. S kruhom se daruje i dijeli život. Kruh u sebi nosi nešto od ljudskog duha, nešto uzvišeno, božansko. Od pamtivijeka ga spominjemo kao dio postojanja, a kruhom kao da imamo sve – od sigurnosti i duhovnog mira do bogatstva. Ta jedinstvena namirnica, prema legendi, nastala je slučajno. Mnogo godina prije Krista, jedan egipatski rob uz vatru je oblikovao kolačiće od brašna i vode. Uhvatio ga je san, vatra se ugasila, a kolačići su ostali na toplom. Rezultat već znamo. Tijesto se uzdiglo, a pečeni krušćčići bili su puno ukusniji od tankih i tvrdih, kakve su jeli do tada.

Osim predavanja i izložbe Slavice Moslavac, svoja brojna izdanja, s posebnim osvrtom na kolače, kruh, te baštinu našeg kraja koji su sakupljeni u knjizi Oblizeki, predstavit će se poznata spisateljica, novinarka i moslavčanka Božica Brkan iz Zagreba, a upravo  zavičajni recepti objavljeni u Oblizekima izuzetna su dokumentarna, kulturno-povijesna, a nadasve etnografska vrijednost o moslavačkom kraju. Prikupljani su od autohtonih kazivača, marnih izložbenih priređivača, te objedinjeni riječju i (slikom!) vrle autorice. Ona je nakon dva i pol desetljeća istraživanja i bilježenja javnosti predstavila izuzetno i hvale vrijedno djelo s preciznim kuharsko-kulinarskim postupcima te sastojcima jela iz “moslavačkoga bakina lonca”.

Događanje će završiti kako ono za školarce, tako i za građanstvo moslavačkim, žetvenim kolima, a imat će prigodu i fotografirati se za uspomenu sa prozora bajkovite kućice pokrivene slamom.