Sjećate li se poante poznate Anderssenove bajke Djevojčica sa šibicama? Kao djeca, suosjećali smo s malom prodavačicom šibica koja je prozebla palila šibicu po šibicu ne bi li kroz njihovu svjetlost doživjela u mašti sreću i susret sa svojom preminulom bakom. U tim trenucima joj je imaginacija uljepšala posljednje trenutke jer nakon što je izgorjela i zadnja šibica ugasio se i mladi život. Ujutro su je našli smrznutu, ali sa sretnim osmjehom na licu. Lijepa bajka s poukom kako je sreća tek san i traje koji časak.
No, svatko je kovač svoje sreća i ona našem premijeru nije nešto o čemu sanja, nedostižna i daleka, njegova sreća je tu, pod nosom, potpuno realna i vidljiva, gotovo opipljiva. Da postoji kakva mjera sreće on bi je mogao točno izvagati ili izmjeriti. Zoran Milanović je sretan čovjek. Svoju je sreću iskovao davno prije nego li je postao premijer. Dok su njegovi vršnjaci u tenisicama ležali u rovovima, gubili dijelove vlastitoga tijela, navlačili kronične bolesti kao spomen na dane ponosa i slave on je u to isto vrijeme sretan trpio sjedeći za masivnim diplomatskim stolovima. Uredske stolice su svakako bile jako neudobne jer nakon nekoliko sati sjedenja bi osjetio u lijevom bubregu bol koja se lagano selila na desni kroz izmoreno i napaćeno tijelo. Od svakodnevnog sjedenja stradale su mu i prepone pa je prave posljedice osjetio tek služeći mandat u Saboru gdje je često morao izbivati zbog te kronične ukočenosti između nogu. Bez obzira na sve naš je Premijer sretan čovjek i tako treba biti.
Za razliku od njega stopostotni branitelji invalidi nisu bili te sreće.Njih je sreća iznevjerila negdje u Vukovaru i Istočnoj Slavoniji, Banovini, Lici uglavnom, napustila ih je tamo gdje im je trebala najviše pomoći. No, logika života ima svoj put i uglavnom ne prati naše želje i htijenja. Takav je život! I samo zbog te zle kobi te se ljude ne bi se smjelo zvati pejorativnim nazivima poput šatoraši ili šatordžije bez obzira iz kojih motiva prosvjeduju već nekoliko mjeseci. Da ima minimum empatije prema ljudima koji su mu omogućili da bude to što jest došao bi k njima kao prijatelj i porazgovarao bez da i ponudi konkretno rješenje jer i ta mala gesta bi bila dovoljna da nasluti mogućnost dogovora i izlaza iz ove krizne situacije. No, naš Dječak nije ta duša. Upravo izazivanje kriznih situacija ga održava na poziciji. Kontinuirano strašenje okoline je metoda kojom on opstaje jer se nudi kao alternativa zlu koje će doći nakon njegove vladavine. Bez njega će nastati kaos i nered. I njemu je kriza alibi da se ponaša gotovo pa iracionalno. To igranje Dječaka sa šibicama je u jednom trenutku prijetilo da eskalira u otvoreni sukob. I kome bi izazivanje iskre išlo u korist? Pa upravo našem dječarcu da ima povod pokrenuti represiju, a da uopće ni ne pomisli u što bi se takva situacija mogla pretvoriti. Potpuno neodgovorno od strane našeg Dečka i pod obavezno mu treba što prije oduzeti šibice i sve zapaljive tvari iz bliže okoline.
Zoran Milanović nije dorastao funkciji koju obnaša iz mnogo razloga, a jedan je možda i najveći: on jednostavno bagatelizira činjenicu da je vođenje izvršnih poslova jedne države ozbiljan i odgovoran posao i da na tom poslu moraš izgarati do posljednjeg atoma ne bi li uvjerio i zadnjeg u toj državi da radiš na dobrobit svih bez obzira na razlike po bilo kojoj osnovi. Raditi s jednakim entuzijazmom i za svakog istomišljenika i pripadnika vlastite Partije i za sve one nezadovoljne svih boja i fela koji glasno ili tiho mrmljajući u bradu uporno oponiraju i kontriraju na granici iritantnosti. Pošto je u demokraciji javno iskazivanje neslaganja sasvim legitiman čin on se kao takav i treba promatrati te doživljavati kao demokratski standard. Sve bismo to trebali prihvaćati normalno ako smo i sami demokratski ustrojeni.
Kaže Dječak sa šibicama: U Republici Hrvatskoj ne mogu biti dvije vlasti! I ostane čovjek živ. Dragi Zorane, u Republici Hrvatskoj postoje tri vlasti, a ne samo jedna. To su: Izvršna, Zakonodavna i Sudska. Dragi Zorane, predsjednica države je legalno izabrana i budi muško. Dragi Zorane, ovaj iscrpljeni narod je sit vaših taština i samoljublja i hoće da radite ono za što su vas birali i za što dobivate plaću koji isti ti mogu samo sanjati.
A naša Djevojčica sa šibicama se ponaša navlas isto kao i njen stranački autoritet pa uvjetuje: Nastavak pregovora sa sindikatima komunalnih poduzeća je jedino moguće ako mi se njihove vođe ispričaju! Za što da Vam se ispričaju? Zar je to Vaša privatna prćija pa pregovori o gradskim firmama ovise o Vašoj dobroj volji i taštini. Što Vi Djevojčice sa šibicama sebi umišljate, da ste bogomdani i da raspolažete gradskim resursima po vlastitom nahođenju?Sjednite s ljudima za stol i tražite moguća rješenja koja će zadovoljiti i jednu i drugu stranu. I bolje je pregovarati i nekoliko dana nego da se prava traže na ulici, štrajkom, čije će posljedice snositi svi građani. Nemate li te sposobnosti onda niste dorasli poslu kojeg obnašate.
Izbori su tu i ne nadajte se ničemu boljem jer sada na scenu nastupa već toliko puta ponovljena ista tehnologija manipulacije i opsjene. Pričaj bajke i na tu priču će se već nalijepiti dovoljno publike koja će omogućiti pojedinim opcijama da politički preživi i slijedeći izborni ciklus. U nadolazećem periodu će mediji donositi samo dobre vijesti i prenositi optimistična očekivanja političara na svim razinama. „Miljarde“ i miljarde kuna već čekaju, kaže Grčić, samo ih trebamo uzeti. Pa zar vi vjerujete čovjeku koji umjesto milijarda kaže „miljarda“?
