Drugostupanjska presuda kojom je Radovanu Karadžiću dosuđena doživotna kazna zatvora za genocid i zločine protiv čovječnosti mala je utjeha obiteljima ubijenih i nestalih obzirom da je on odgovoran za stravičan zločin u Srebrenici, granatiranje tržnice Markale te svakodnevni snajperski i topnički teror usmjeren prema građanima Sarajeva, ali i za mnoge druge strašne zločine koji nažalost nisu bili predmet optužbe.
Žalim što presuda Međunarodnog suda po žalbi Tužiteljstva nije izmijenila prvostupanjsku presudu i obuhvatila počinjenje genocida i nad Hrvatima i Muslimanima u Općinama Bratuncu, Foči, Ključu, Sanskom Mostu, Vlasenici, Zvorniku, pa i Prijedoru (unatoč postojećim dokazima).
Nažalost, u Republici Srpskoj Radovan Karadžić se dan danas smatra herojem, a osuđeni zločinci poput Biljane Plavšić nadalje, a nakon odsluženja kazne i bez istinskog kajanja za svoje zločine nastavljaju svoje sramotno javno djelovanje.
Također, unatoč dokazima koji su podastrijeti u postupku protiv Slobodana Miloševića, ovaj ih postupak nije uzeo u obzir te stoga nažalost niti ova presuda nije potvrdila postojanje „međunarodnog sukoba“ povezivanjem Karadžićeva djelovanja s vlastima u Srbiji. Unatoč potvrdi prvostupanjske presude za genocid u Srebrenici, čini se da je Srbija i presudom protiv Karadžića ponovno amnestirana i od uloge u tom genocidu i od svoje sramotne uloge u ratu u BiH.
Želim da BIH zaliječi svoje rane te što prije zaživi kao pravna država svih triju konstitutivnih naroda s jasnom perspektivom i zasluženim mjestom u Europskoj uniji.
